humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
jelo, u kojima hranu (hitro, u žurbi) pripravljaju ljudi sa svih kontinenata, pa malo kome na pamet pada podići pogled i razgledati arhitekturu. Tako, nekoliko puta prošla sam gore-dolje tom ulicom Reguliersbreestraat, ne ugledavši nijednu iznimnu zgradu dok nisam ciljano potražila brojeve 26-28. Stisnuto u zagrljaju dosadih sivih višekatnica, kino Tuschinski zabljesnulo je smiješno, gotovo komično izmješteno, okićeno u stilu Art decoa na čijoj fasadi vise i Amsterdamska škola i Jugendstil. Onda sam (površno) istražila tko je taj Tuschinski bio i ponovno naletjela na mali, zaboravljeni trag prošlosti tako monumentalno nasađen u Reguliersbreestraat 26-28; na život sanjara ukopan u temelje jedne kuće za zabavu, kuće s čijih zidova, s celuloidnih traka (ili iz digitalnih kamera posve virtualno) danas plešu storije koje nas se i tiču i ne. Abraham Icek Tuschinski (na poljskom izvorno Tuszyński) rođen je blizu Łódźa 1886. a umoren je u Auschwitzu 1942. “Svoju” zgradu podigao je kako bi građanima Amsterdama omogućio da zakorače u iluziju, u vesele benigne laži koje su im trebale uljepšati život, na koncu sam ne uspjevši umaći najvećoj stvarnosnoj strahoti dvadesetog stoljeća. Po zanimanju krojač, Tuszyński je iz Poljske stigao u Rotterdam 1903., s namjerom da emigrira u Ameriku. Uslijed nerazjašnjenih okolnosti, na planirani se brod nije ukrcao, pa umjesto da šije i kroji, bacio se na gradnju vodviljskih i kino dvorana. Već 1911. u Rotterdamu otvara “Thaliju”, “Kino Royal”, “Scalu”, “Olympiju”, a 1928. još jednu raskošnu dvoranu. Najljepše nizozemsko kino, Kino Tuschinsky, dovršeno je 1921. Po izbijanju Drugoga svjetskog rata, tokom njemačkog bombardiranja Rotterdama u svibnju 1940., Tuschinsky ostaje bez svojih “kutija snova”. Amsterdamsko kino mijenja ime u “Tivoli” a onda postaje nacistički deportacijski centar. Prvoga srpnja 1942. Abraham Icek Tuschinski i supruga mu Mariem Ehrlich odvedeni su u nizozemski koncentracijski logor Westerbork, pa u Auschwitz. Ubrzo potom i Abraham i Mariem, držeći se za ruke, odvrtjeli su posljednju rolu svog životnog filma dok im je plin iz tuševa zamućivao sjećanje. Još u nekoliko navrata nacizam je iz busije uskakao u moje amsterdamske dane, ali uglavnom držala sam ga na uzici. Vidim, u Hrvatskoj u martu naveliko se već priča o dolazećoj turističkoj sezoni. U februaru nizozemski televizijski programi bombardiraju gledaoce reklamnim spotovima za zimske i ljetne praznike. Pratim krasne slovenske krajolike, pod snijegom i one rascvjetale, pa one turske i makedonske, gledam planine i jezera, pa- 30 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
strve i divljač, što u prirodi, što na tanjuru, kebabe i sukove, pješčane plaže, hotele sa zvjezdicama, nasmijana preplanula lica. Mala zemlja za veliki odmor još spava i mašta. Možda Hrvatskoj ne trebaju nizozemsku turisti, možda turistički djelatnici u Hrvatskoj rezoniraju, imaju Nizozemci svoje more i svoje tulipane i svoje sireve i svoje klompe, nek’ ostanu gdje jesu, ionako ih nema mnogo, i – okreću se Kinezima. Svakog petka Trg Spui preplave prekriveni štandovi – šatori, s knjigama novim i polovnim. Tu su stara izdanja, bibliofilski primjerci, nova izdanja, razglednice, grafike, ploče, dječje knjige s početka prošlog stoljeća, povijesne knjige, prepliću se jezici i izdavači iz svijeta. Kuhaju se kave, toči se pivo, razmjenjuju se podaci, velika znalačka knjižna obitelj od devet ujutro do šest poslijepodne zuji i bruji. S prozora svoje spavaće sobe (na galeriji – u potkrovlju) pratim to slaganje ukoričenih misli, bila kiša, padao snijeg, puhao vjetar, bukinisti ne odustaju. Spuštam se, razgledam, nalijećem na štand s engleskim knjigama i na svoj užas pružam ruku prema knjizi Prima Levija If This Is a Man. U glavi mi se pali crvena lampica, trgnem se, dosta Dašo, kažem sebi i krenem dalje. Onda za trinaest eura kupim knjigu Lewis Carroll Victoriaans fotograaf (Amsterdam, Meulenhoff-Landshoff, 1979), za uspomenu i uživanje. Trg Spui u tri točke, markirajući vrhove golemog imaginarnog trokuta, opasuju identične skulpture konceptualnog umjetnika Lawrencea Weinera koji živi malo u New Yorku, malo u Amsterdamu. Te skulpture ne podsjećaju na Demnigove kamenove za spoticanje, ali za spoticanje jesu. To su na zemlju položene čelične konstrukcije nalik otvorenim knjigama, dimenzija oko metar sa metar i trideset (Demnigovi kamenovi su mali, 10 x 10 centimetara, i sjaje se). Na jednoj stranici Weinerove otvorene knjige piše: Een vertailing, van de ene taal in de andere, na drugoj: A Translation, from one language to another. Ljudi na tim “knjigama” sjede, djeca se na njih penju, a mogu poslužiti i za odlaganje tek kupljene književne robe. Očito je da, kao umjetnik, Weiner ne gaji baš ljubav prema vizualnom i senzualnom, kao da zazire od slike, uzdajući se prije svega u moć riječi. Vjerujem da Weiner ne piše, da piše, shvatio bi koliko je riječ postala slabašna, anemična, suhonjava, nikakva, van vremena u kojem se i ona Miljkovićeva doima naivnom. Danas klanjati se riječima, kad ih svaka šuša prosipa nehajno kao da s ramena stresa prhut, skoro je pa debilno. Uostalom, te krute, mrke, teške čelične “knjige”, ružne su, agresivne i hladne, poput praznog pogleda oštećenog uma. Fotograf Evert van Kuijk pričao mi je kako je upoznao (i fotografirao) glazbenika, pjevača, harmonikaša (i uličnog svirača) Nenada Bandu. Pokazao mi je dvije svoje fotografije Nenada Bande na Trgu Spui kako tamo nekog petka kupcima knjiga plete kulisu, svu od treptaja i kretanja, pretpostavljam uzbudljiviju i moćniju od one krute Weinerove. Pričao mi je kako je do izbijanja rata Nenad Banda predavao u vinkovačkoj gimnaziji, kako je 1993. došao u Amsterdam i kako je teško živio. Pričao mi je da su za njega, Nenada Bandu, govorili kako lebdi između stvarnosti i čežnje, poput anđela, tek površno uronjen u smrtnost. Nenad Banda umro je 2006. od raka na plućima, u 44. godini života. Za sobom je ostavio ženu i petogodišnjeg sina i prazninu, muklu tišinu, na amsterdamskim tržnicama i trgovima. Na internetu SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 31
- Page 2 and 3: Časopis Sarajevske sveske izražav
- Page 5 and 6: SADRŽAJ 32/33 U PRVOM LICU Samuel
- Page 7 and 8: Davor Beganović Postapokalipsa u z
- Page 9 and 10: U PRVOM LICU Samuel Žbogar SARAJEV
- Page 11 and 12: Samuel Žbogar Balkan: svi smo potr
- Page 13: U tom velikom zajedničkom projektu
- Page 16 and 17: Georg Breitner - Amsterdam
- Page 18 and 19: sti, da bi se nenadano, čak nakon
- Page 20 and 21: u magličastu prošlost, tamo na tr
- Page 22 and 23: ulice) iskače iz jednog u drugi sv
- Page 24 and 25: kvalitete, namirnice su skupe i če
- Page 26 and 27: Sylvia Plath pisala je o tulipanima
- Page 28 and 29: nekako okej, ipak. Kad sam se vrati
- Page 32 and 33: sam utipkala Nenad Banda i otvorilo
- Page 34 and 35: odozdo, unose i nemir i čežnju. V
- Page 36 and 37: Dok sam bila u Torontu, Kena Sara W
- Page 38 and 39: pogotovo na njene ratne vođe, prof
- Page 40 and 41: Guido Snel odveo je Mašu i mene u
- Page 42 and 43: slala mi je fotografiju svoga djeda
- Page 45: Robert Alađozovski Šeherzada Dža
- Page 48 and 49: pravoj liniji vjetra - osluškivali
- Page 50 and 51: što struktuira samo razumijevanje
- Page 52 and 53: solutno najjačeg pokretača čitav
- Page 54 and 55: transplantacijom ključnih socijaln
- Page 56 and 57: U odnosu na Evropu, njena sadašnja
- Page 58 and 59: istorijskim iskustvima kroz koja je
- Page 60 and 61: osvojile Bosnu 1463. godine, tamo n
- Page 62 and 63: smatra najvrijednijim u ljudskom ž
- Page 64 and 65: Berlin, bilo je potpuno isto. I mis
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
- Page 68 and 69: U kontekstu suverenosti svakog ljud
- Page 70 and 71: jedan od najčudnijih susreta s pis
- Page 72 and 73: I. H.: Za neke ljude knjiga nije ni
- Page 74 and 75: ku navodim samo dva: Alfir, jedan m
- Page 77 and 78: Zvonko Kovač Slavistika vs. region
- Page 79 and 80: tologija i globalizacija svijeta. D
jelo, u kojima hranu (hitro, u žurbi) pripravljaju<br />
ljudi sa svih kontinenata, pa<br />
malo kome na pamet pada podići pogled<br />
i razgledati arhitekturu. Tako, nekoliko<br />
puta prošla sam gore-dolje tom ulicom<br />
Reguliersbreestraat, ne ugledavši nijednu<br />
iznimnu zgradu dok nisam ciljano<br />
potražila brojeve 26-28. Stisnuto u zagrljaju<br />
dosadih sivih višekatnica, kino<br />
Tuschinski zabljesnulo je smiješno,<br />
gotovo komično izmješteno, okićeno u<br />
stilu Art decoa na čijoj fasadi vise i Amsterdamska<br />
škola i Jugendstil.<br />
Onda sam (površno) istražila tko<br />
je taj Tuschinski bio i ponovno naletjela<br />
na mali, zaboravljeni trag prošlosti<br />
tako monumentalno nasađen u Reguliersbreestraat<br />
26-28; na život sanjara<br />
ukopan u temelje jedne kuće za zabavu, kuće s čijih zidova, s celuloidnih traka (ili iz<br />
digitalnih kamera posve virtualno) danas plešu storije koje nas se i tiču i ne.<br />
Abraham Icek Tuschinski (na poljskom izvorno Tuszyński) rođen je blizu<br />
Łódźa 1886. a umoren je u Auschwitzu 1942. “Svoju” zgradu podigao je kako bi građanima<br />
Amsterdama omogućio da zakorače u iluziju, u vesele benigne laži koje su<br />
im trebale uljepšati život, na koncu sam ne uspjevši umaći najvećoj stvarnosnoj<br />
strahoti dvadesetog stoljeća.<br />
Po zanimanju krojač, Tuszyński je iz Poljske stigao u Rotterdam 1903., s namjerom<br />
da emigrira u Ameriku. Uslijed nerazjašnjenih okolnosti, na planirani se<br />
brod nije ukrcao, pa umjesto da šije i kroji, bacio se na gradnju vodviljskih i kino<br />
dvorana. Već 1911. u Rotterdamu otvara “Thaliju”, “Kino Royal”, “Scalu”, “Olympiju”,<br />
a 1928. još jednu raskošnu dvoranu. Najljepše nizozemsko kino, Kino Tuschinsky,<br />
dovršeno je 1921. Po izbijanju Drugoga svjetskog rata, tokom njemačkog bombardiranja<br />
Rotterdama u svibnju 1940., Tuschinsky ostaje bez svojih “kutija snova”.<br />
Amsterdamsko kino mijenja ime u “Tivoli” a onda postaje nacistički deportacijski<br />
centar. Prvoga srpnja 1942. Abraham Icek Tuschinski i supruga mu Mariem Ehrlich<br />
odvedeni su u nizozemski koncentracijski logor Westerbork, pa u Auschwitz.<br />
Ubrzo potom i Abraham i Mariem, držeći se za ruke, odvrtjeli su posljednju rolu<br />
svog životnog filma dok im je plin iz tuševa zamućivao sjećanje.<br />
Još u nekoliko navrata nacizam je iz busije uskakao u moje amsterdamske<br />
dane, ali uglavnom držala sam ga na uzici.<br />
Vidim, u Hrvatskoj u martu naveliko se već priča o dolazećoj turističkoj sezoni.<br />
U februaru nizozemski televizijski programi bombardiraju gledaoce reklamnim<br />
spotovima za zimske i ljetne praznike. Pratim krasne slovenske krajolike, pod snijegom<br />
i one rascvjetale, pa one turske i makedonske, gledam planine i jezera, pa-<br />
30 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Change language