humanistika - Sarajevske Sveske

pljanin), Pivac postaje sve nesnošljiviji, provocirajući Martina svakojakim opscenim
aluzijama, što će kulminirati u pravom histeričnom ispadu. Tek nakon fizičkog
sukoba s Pivcem i njihova konačnog raskida može započeti Martinova romansa s
Azrom. Nije slučajno da, nakon scene strastvenog seksa među njima, saznajemo
kako se Pivac pridružio novoformiranoj (para)vojsci; štoviše, u nastavku događanja
on je taj koji svojim novim kolegama otkriva Martina kao izdajnika koji je JNA rezervistima
dojavio za pripremljeni napad na njihovu kasarnu. Koristeći mrežu novouspostavljenih
odnosa moći, on se želi osvetiti Martinu, odnosno pronaći erotsku
satisfakciju – koju smatra da mu je ovaj ostao dužan – kroz rituale vojničkog nasilja.
Kad se, nakon svih nedaća, Martin i Azra uz pomoć “osviještenog” Divka izvuku iz
grada, slijedi istinski happy ending: s jedne strane, oni se spašeni udaljavaju autom,
dok se s druge Lucija, koja ipak nije otišla, ponovno sastaje s Divkom. Eksplozije
koje uz odjavnu špicu vidimo kako odjekuju po okolnim brdima ne uspijevaju nam
nagovijestiti ratni užas s kojim smo u romanu suočeni: one se prije mogu tumačiti
kao eksternalizacija Martinova probuđenog libida, provala oslobođene seksualne
energije, negoli kao provala konkretnog, povijesno jasno određenog nasilja.
Nadalje, valja obratiti pozornost i na sam lik Pivca. U filmu, on utjelovljuje stereotip
troubled teena: seksualno neiskusan, nesiguran u vlastitu seksualnost, sklon
histeričnim epizodama, itd. Takvom karakterizacijom priskrbljeno je pop-psihologijsko
objašnjenje za njegov trenutačni preobražaj u nasilnika i agresivnost, pa
i sadizam koji ispoljava spram dojučerašnjeg prijatelja. U romanu je, međutim, situacija
s Pivcem znatno drugačija: on je patološki showman, egzibicionist koji ide
dotle da ustrijeli četvero najbližih susjeda samo da bi dospio u centar pozornosti.
“Politika ga nije zanimala i mislim da nikog nije mrzio zbog politike ili nacije.”, zapisuje
Martin o Pivcu. “Uvjeren sam da je tih četvero ljudi pobio samo da bi grad o
njemu pričao, samo da bi pažnja mahale bila usmjerena na njega. Njemu je samo to
u životu bilo važno.” Morbidni Pivčev show, egzekucija koju uprizoruje samo zato
da bi ostala zabilježena, da bi se o njoj čulo i govorilo, svojevrsna je romaneskna
najava srebreničkog snuff uratka – snimke ubojstva četvorice bošnjačkih muškaraca
od strane paravojnog odreda Škorpioni – koji će široj javnosti postati poznat
godinu-dvije po izlasku romana. Filmski Pivac, pak, mentalno je nestabilan mladić
koji je u prijelomnom trenutku jednostavno zastranio. Od provincijskoga mangupa
i Martinova najboljeg prijatelja on tako postaje agresivni vojnik spreman da u
ime Naše Stvari Martina hladnokrvno ubije. Završne nam eksplozije sugeriraju da
je i Pivac, poput Martina, na kraju pronašao vlastitu satisfakciju. “Rat” kod Tanovića
vidimo u tek tolikoj mjeri da ga možemo pop-psihoanalitički lagodno svesti na
puku provalu seksualne energije materijalizirane iz napetosti između likova.
Pripitomljavanje traume
Naveo sam i komentirao niz problematičnih mjesta koje možemo uočiti u Tanovićevom
filmu. Sva se ona, međutim, daju podvesti pod zajednički nazivnik, a to je fenomen
retroaktivne normalizacije nacionalizma, a u konačnici i same ratne traume.
Ova se pojava u filmu očituje na više razina. Najočitija od njih jest zamagljivanje sa-
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 293