humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
cirane i kritički predočene na način na koji su to u Cirkus Columbiji. Otud je i svaka obrada, prerada ili remake ovog romana – ma koliko “neobavezna” bila! – etički i politički ulog koji valja samjeriti s onim Đikićevim. U osvrtu koji slijedi želim dati nekoliko opaski o sličnostima i razlikama između Đikićeva romana i Tanovićeva filma. Tekst ne pretendira biti cjelovita filmska kritika; on predstavlja uvid u one aspekte adaptacije koje smatram krucijalnim ne samo u slučaju ovog konkretnog filma, nego i za bilo koju i kakvu ekranizaciju, remake, ili verziju Cirkus Columbije. Heroji i poduzetnici “Pobunit će se narod, čim vide kuda ga ovi vode”, replika je koju u filmu izgovara Leon Dilber – stari komunist koji odrješito odbija pristati na nacionalističke norme i imperative što su došli na dnevni red početkom devedesetih. Na stranu Leonova naivna vjera u radni narod, i činjenica da je ovaj na političke promjene reagirao ponajmanje kao demokratska snaga sposobna da uzdrma hegemoniju etnonacionalističkih kartela; problem s ovom scenom leži drugdje. Naime, u ostatku Tanovićevog filma gotovo i ne vidimo kuda će to “oni” odvesti narod! Dok roman Cirkus Columbia donosi kritičku kroniku ratnoga stanja, radnja filma izmještena je u razdoblje neposredno pred početak rata, i to tako da se film završava upravo ondje gdje bismo očekivali da počne – s prvim detonacijama u hercegovačkim brdima. Ovaj uzmak pred traumatičnim Realnim rata suštinski određuje Tanovićevu adaptaciju. Najznačajnija kritička investicija Đikićevog romana ogleda se u načinu na koji je u njemu predočen i demistificiran munjeviti uspon nacionalizma i konzekventna vladavina nacionalističkih kartela. Đikić ne samo da demistificira tlapnje o “provali drevne mržnje”, već i prevladava apstraktnu, univerzalističko-pacifističku kritiku ratnog nasilja, kritiku koja zbog svoje plakatne apolitičnosti ostaje nesposobna apelirati na društvenu transformaciju. Njegov prikaz dolaska etnonacionalizma na vlast prije asocira na teoriju o trajnome vanrednom stanju, odnosno vanrednom stanju kao produljenom stanju bivanja, koju, na tragu Carla Schmidta, razvija Giorgio Agamben. Suspenzija zakonske norme, primjećuje Agamben, lako rezultira time da vladavina iznimke bude ustoličena za novu normu – odnosno, zakonska norma ostaje suspendirana na neodređeno, a na snazi je do daljnjeg iznimka od zakona. Sam se Agamben često poziva na primjer Bushova “rata protiv terora”, odnosno notornih “posebnih mjera” koje su funkcionirale kao de facto legitimacija za sve vrste fizičkog nasilja, obespravljivanja i diskriminacije. Upravo na taj način u Cirkus Columbiji Đikić predočava ratne prilike: nacionalističke elite zapravo vladaju posredstvom trajnoga vanrednog stanja, održavajući suspenziju zakonske norme; ta permanentna iznimka instanca je koja rat protiv etničkog Drugog ne samo legitimizira, nego ga i naturalizira kao “prirodno stanje stvari”. U Đikićevu prikazu nema mjesta za apologiju nacionalne Stvari: nisu stranačko-mafijaški karteli ti koji su kompromitirali izvorno uzvišeni nacionalni Cilj, nego je taj Cilj prazno mjesto koje funkcionira kao puko opravdanje za pljačku, ubojstvo i izrabljivanje. Utoliko je znakovito što zaplet Cirkus Columbije počinje povratkom emigranta Divka Buntića (u 290 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
filmu ga glumi Miki Manojlović) u rodno mjesto, neimenovani hercegovački gradić: “Dvadeset i pet godina kopao je kanale po Njemačkoj, uštedio je pare, izgradio dvije kuće u gradu, kupio veliki bijeli mercedes i sad je došao uživati plodove svoga kopanja”. Ova biografska skica sadrži sinegdoški prikaz prvobitne akumulacije kapitala u trenutku krize u socijalističkoj Jugoslaviji – procesa što je etnonacionalnim elitama omogućio materijalno zaleđe koje i danas uživaju. U filmu, Tanović naizgled još više naglašava ovu paralelu: on od Divka umjesto običnog gastarbajtera čini političkog emigranta, koji se od supruge Lucije (Mira Furlan) morao rastati stoga što se njezina komunistička obitelj potrudila da ga se optuži za suradnju s ideološkim neprijateljem, a sve u skladu s njegovom neprijateljskom obiteljskom prošlošću (u knjizi, Divko je pretukao Luciju pod utjecajem glasina da ga vara, i naprasno otputovao). Također, Divko u filmu s gradonačelnikom Rankom Ivandom euforično slavi slom prethodnog poretka, pri čemu se eksplicitno spominju i “donacije” koje je on iz inozemstva slao (pretpostavljamo antijugoslavenskom undergroundu). Međutim, u klimaksu filma javlja se i jedan mali, ali značajan detalj, koji podriva sinegdohu Divka kao prototipa nacionalno zapaljenog kapitalističkog poduzetnika. To je trenutak kad on, revoltiran prizorom zarobljenih i isprebijanih sugrađana Srba, uzvikuje: “Nisam vam ja slao novac da palite kuće i hapsite ljude!”. U toj sceni sama nacionalna Stvar zadobija svoju apologiju: implicirano je da je nacionalističko nasilje samo posljedica projekta koji je krenuo nizbrdo, rezultat zastranjenja, a nikako sredstvo i cilj konkretnih političkih projekata. Iz te se perspektive i Divko Buntić čini gotovo kao romantični heroj-idealist zgrožen nad grubim oskvrnućem vlastitih ideala. Da se ne radi o mojoj nadinterpretaciji, dobit ćemo potvrdu u happy endingu: Divko, koji je shvatio vlastite greške, žrtvuje vlastitu reputaciju i materijalnu komociju kako bi pomogao dobrim dečkima da pobjegnu iz zlog okruženja. Uloga akceleratora u masovnoj histeriji Đikićevo shvaćanje ratnog stanja u romanu na pravi način ilustrira epizoda s akceleratorom. Kad se u gradu pročuje kako lokalna tvornica šarafa i opruga nabavlja dotad neviđen stroj, po imenu akcelerator, opće zanimanje i nagađanje nenadano prerasta u paniku, da bi se ubrzo rasplamsalo u rodoljubivi zanos. Za to je zaslužan varoški besposličar Andrija Lukač Bili, koji najprije u kafkijanskom maniru optuži “općinu i općinare” da grade pakleni stroj “da nas sve lipo potruje”; Bilijeva optužba, međutim, vrlo se brzo konkretizira, prepoznajući u apstraktnim “općinarima” prvog etničkog neprijatelja. “Zato, braćo, što oni oće da nestane rvacki narod, oće da pobiju i poduše nas Rvate i da nam se sime zatire. (...) Za sve su to krivi komunisti i općinari koji oće da nas Rvata odavle nestane i da se ovde nasele Srbi. Da ovo bude njiovo. (...) Ako oni to budu tili napravit, mi smo na svašta spremni i neka nas se čuvaju.”, pojašnjava Bili svoje viđenje pojave akceleratora. Opća histerija koju pobuđuje njegova besjeda kulminira u pravim uličnim neredima, koje će tek policijska intervencija (na neko vrijeme) smiriti. Za uspjelost ove romaneskne epizode zaslužan je status središnje figure, famoznog akceleratora: on tu predstavlja upravo ono što se u popularnoj filmskoj teoriji naziva McGuffin – predmet koji služi samo SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 291
- Page 239 and 240: PLES U VENECIJI Na potpuno pustom T
- Page 241 and 242: BUVLJAK Na Porte de Vanves Metež S
- Page 243 and 244: Ko je lud Ona ili ti Ali ona je nas
- Page 245 and 246: Gdje niko ne govori Gdje se samo zv
- Page 247 and 248: Nenad Tanović O LJUBAVI NEPROLAZNO
- Page 249 and 250: Ovo je vrijeme kada mi i kamenje mo
- Page 251 and 252: A sve je počelo od jednostavnih ri
- Page 253 and 254: III I nad svim pečat oblaka, nejas
- Page 255: Al’ ništa se ne može uporediti
- Page 258 and 259: čija družina provodila je duge sp
- Page 260 and 261: Emina, školska prijateljica s koji
- Page 262 and 263: pravo na život u simbiozi sa priro
- Page 264 and 265: nim kolicima kupljenim prije par go
- Page 266 and 267: starijim svijetom, mlađarija sklon
- Page 268 and 269: Na povratku u kuću nije bilo komad
- Page 270 and 271: je opušteno izvaljena u ugodnoj so
- Page 272 and 273: Muzafer Čauši Dark waltz Otkad je
- Page 274 and 275: misliti o meni, jer znam da o usaml
- Page 276 and 277: smušen sam i ukočen i djelujem od
- Page 278 and 279: Blijeda djevojčica došla je da os
- Page 280 and 281: su hteli da spreče njenu prirodnu
- Page 282 and 283: ludac, povratiću ako i to pretvore
- Page 284 and 285: treba, kursevi i seminari o human r
- Page 286 and 287: izabrao, ili da sve pripišem usudu
- Page 288 and 289: isto kao u stvarnosti, zime su prev
- Page 292 and 293: za to da pokreće radnju, da se oko
- Page 294 and 295: mih društvenopovijesnih okolnosti
- Page 296 and 297: Gazzanigov Don Giovanni sljedeće z
- Page 298 and 299: Prva razina prepoznavanja simbola j
- Page 300 and 301: za glupake; pravo je svake lepotice
- Page 302 and 303: Kameni gost, usmrćeni Komandant ko
- Page 304 and 305: ZERLINA: Moje srce malko drhti - DO
- Page 306 and 307: Kršćanska tradicija je u mogućno
- Page 308 and 309: govog poimanja života 37 ), simbol
- Page 310 and 311: 310 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
- Page 312 and 313: dva podatka - filmski zaplet i hap
- Page 314 and 315: ja potvrdim njezinu autentičnost.
- Page 316 and 317: VRTNI PATULJCI, CRVENI I PLAVI. Dan
- Page 318 and 319: doveo i preporučio marero zajednic
- Page 320 and 321: OD ANTIKE DO RENESANSE. Dan ranije,
- Page 322 and 323: F2: Parižanke/Parisian Ladies, 201
- Page 324 and 325: F4: Metafora/Metaphor, 2011. ulje n
- Page 326 and 327: F6: Muzej nevinosti/Museum of Innoc
- Page 328 and 329: F8: Mladi konobar i crtež/Young Wa
- Page 330 and 331: F10: Le Chat/Le Chat, 2011. ulje na
- Page 332 and 333: F12: Istanbulska tabla/Istanbul Pla
- Page 334 and 335: pesničkih postjugoslovenskih kultu
- Page 336 and 337: “Narod kao blokirani pokret je ta
- Page 338 and 339: Pišući o periodu od 1960. do 1969
filmu ga glumi Miki Manojlović) u rodno mjesto, neimenovani hercegovački gradić:<br />
“Dvadeset i pet godina kopao je kanale po Njemačkoj, uštedio je pare, izgradio dvije<br />
kuće u gradu, kupio veliki bijeli mercedes i sad je došao uživati plodove svoga kopanja”.<br />
Ova biografska skica sadrži sinegdoški prikaz prvobitne akumulacije kapitala<br />
u trenutku krize u socijalističkoj Jugoslaviji – procesa što je etnonacionalnim elitama<br />
omogućio materijalno zaleđe koje i danas uživaju. U filmu, Tanović naizgled<br />
još više naglašava ovu paralelu: on od Divka umjesto običnog gastarbajtera čini političkog<br />
emigranta, koji se od supruge Lucije (Mira Furlan) morao rastati stoga što<br />
se njezina komunistička obitelj potrudila da ga se optuži za suradnju s ideološkim<br />
neprijateljem, a sve u skladu s njegovom neprijateljskom obiteljskom prošlošću (u<br />
knjizi, Divko je pretukao Luciju pod utjecajem glasina da ga vara, i naprasno otputovao).<br />
Također, Divko u filmu s gradonačelnikom Rankom Ivandom euforično<br />
slavi slom prethodnog poretka, pri čemu se eksplicitno spominju i “donacije” koje<br />
je on iz inozemstva slao (pretpostavljamo antijugoslavenskom undergroundu). Međutim,<br />
u klimaksu filma javlja se i jedan mali, ali značajan detalj, koji podriva sinegdohu<br />
Divka kao prototipa nacionalno zapaljenog kapitalističkog poduzetnika. To<br />
je trenutak kad on, revoltiran prizorom zarobljenih i isprebijanih sugrađana Srba,<br />
uzvikuje: “Nisam vam ja slao novac da palite kuće i hapsite ljude!”. U toj sceni sama<br />
nacionalna Stvar zadobija svoju apologiju: implicirano je da je nacionalističko nasilje<br />
samo posljedica projekta koji je krenuo nizbrdo, rezultat zastranjenja, a nikako<br />
sredstvo i cilj konkretnih političkih projekata. Iz te se perspektive i Divko Buntić<br />
čini gotovo kao romantični heroj-idealist zgrožen nad grubim oskvrnućem vlastitih<br />
ideala. Da se ne radi o mojoj nadinterpretaciji, dobit ćemo potvrdu u happy endingu:<br />
Divko, koji je shvatio vlastite greške, žrtvuje vlastitu reputaciju i materijalnu<br />
komociju kako bi pomogao dobrim dečkima da pobjegnu iz zlog okruženja.<br />
Uloga akceleratora u masovnoj histeriji<br />
Đikićevo shvaćanje ratnog stanja u romanu na pravi način ilustrira epizoda s akceleratorom.<br />
Kad se u gradu pročuje kako lokalna tvornica šarafa i opruga nabavlja<br />
dotad neviđen stroj, po imenu akcelerator, opće zanimanje i nagađanje nenadano<br />
prerasta u paniku, da bi se ubrzo rasplamsalo u rodoljubivi zanos. Za to je zaslužan<br />
varoški besposličar Andrija Lukač Bili, koji najprije u kafkijanskom maniru optuži<br />
“općinu i općinare” da grade pakleni stroj “da nas sve lipo potruje”; Bilijeva optužba,<br />
međutim, vrlo se brzo konkretizira, prepoznajući u apstraktnim “općinarima”<br />
prvog etničkog neprijatelja. “Zato, braćo, što oni oće da nestane rvacki narod, oće<br />
da pobiju i poduše nas Rvate i da nam se sime zatire. (...) Za sve su to krivi komunisti<br />
i općinari koji oće da nas Rvata odavle nestane i da se ovde nasele Srbi. Da ovo<br />
bude njiovo. (...) Ako oni to budu tili napravit, mi smo na svašta spremni i neka nas<br />
se čuvaju.”, pojašnjava Bili svoje viđenje pojave akceleratora. Opća histerija koju<br />
pobuđuje njegova besjeda kulminira u pravim uličnim neredima, koje će tek policijska<br />
intervencija (na neko vrijeme) smiriti. Za uspjelost ove romaneskne epizode<br />
zaslužan je status središnje figure, famoznog akceleratora: on tu predstavlja upravo<br />
ono što se u popularnoj filmskoj teoriji naziva McGuffin – predmet koji služi samo<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 291
Change language