humanistika - Sarajevske Sveske

nekako okej, ipak. Kad sam se vratila u Hrvatsku, otišla sam kod Marka u Ribook da
mu kažem kako je bilo. Cijeli sat sjedili smo na sofi i pili kavu, nitko nije ušao. Samo
jedna djevojka koja je tažila male ukrasne telefonske imenike, što u knjižari nema,
pa se njen ulazak ne računa. Onda je Marko rekao, danas sam prodao jednu knjigu
– iz informatike.
Athenaeum Boekhandel vodi Herm Pol. Herm Pol markantan je, visok i sjedokos
načitani voditelj Athenaeum Boekhandela s kojim se može razgovarati
o literaturi, ima vrlo definirano mišljenje o knjigama koje naručuje, ne kao neke
poluobrazovane kokoši koje vode pojedine hrvatske knjižare pa Antonina Artauda
izgovaraju po Vuku. Kupila sam Harryja Mulischa, njegovo Otkrivanje nebesa
(Fraktura) na engleskom, što će reći The Discovery of Heaven (Penguin). O toj pretencioznoj
knjizi neka svatko sudi sam. Kad je pročita. Ima 727 stranica, zgodno
dođe kao dopuna ljetnom odmoru, ne zahtijeva olovku za podvlačenje. A može se i
pogledati film. Često od dobre literature nastanu loši filmovi i obrnuto. No, Mulisch,
čija je majka bila Židovka, ima osobni, izgleda još uvijek nerazriješen problem s
nacizmom (87 mu je godina), duboku obiteljsku traumu koju provlači kroz ono što
piše. Tako i u svom romanu De aanslag, na engleskom The Assault, također filmiran
– filmovan, kako se kaže?, (prije nekoliko godina nagrađen Oscarom za najbolji
strani uradak), Mulisch se obračunava sa svojim ocem “mekanim” nacistom zahvaljujući
kojem on i njegova majka ne bivaju transportirani u Auschwitz. The Discovery
of Heaven redundantan je u mnogim elementima, svega i svačega u njemu
ima, od grčke i židovske mitologije, studentske pobune 1968., klasičnog misticizma,
holokausta, astrofizičkih teorija, renesansne i ine filozofije, do neshvatljivih konstrukcija,
beskonačnih “okrutnih igara sudbine”, nevjerojatnih zapleta i raspleta,
slučajnih susreta i smrti, ljubavnih trokuta i četverokuta, toliko toga naslaganog što
guši i misao i rečenicu (riječ), pa za literaturu nema mjesta.
Onda sam kupila knjigu Jonathana Littella The Kindly Ones (u francuskom
originalu – Les Bienviellantes), koja pak ima 975 stranica, jer o njoj još uvijek se
piše i diskutira (nagrađena “Goncourtom” 2006.) i zaključila da taj, pak, (Littell)
nije normalan. I Littell se, poput Mulischa, zakačio za mitologiju, za Erinije, koje bi
se, kao, trebale osvetiti njegovom naratoru ali ga nježno amnestiraju (kao što su ga
amnestirali, odnosno zaobišli, svi sudovi koji su sudili zločincima iz Drugoga svjetskog
rata), a taj narator, taj nacistički krvnik, Dr. Max Aue, inženjer i ljubitelj glazbe,
latentni i potentni oženjeni homoseksualac u povremenoj incestuoznoj vezi sa
svojom sestrom bliznakinjom, koji ubija majku i očuha, sad kad je eskivirao pravdi,
čitaocu podastire svoj život do bezumnih, nepotrebnih i dosadnih detalja (Bitka
kod Staljingrada – preko 100 stranica), i vodi, o bože, tvornicu čipki, pa kroz prste,
ta nimalo delikatna duša provlači najdelikatniju od svih tkanina, što ispada kao dodatno
oskvrnuće. Najgore u Littellovoj knjizi je to što je ona napisana jezikom koji
nema veze s literaturom. Potom, teško je naći opravdanje za ovakvu monstruoznu
ispovijed za koju njen autor (Aue) na samom početku tvrdi da ne žali ni za čim što je
uradio, da to što je uradio (a počinio je strahovite zločine), uradio je “širom otvorenih
očiju”, da samo je obavljao svoj posao. Dr. Max Aue također tvrdi da je spoznao
kako razmišljati nije baš uvijek pametna ideja, pa čemu onda potreba za fanatično
28 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33