humanistika - Sarajevske Sveske

Blijeda djevojčica došla je da ostane. Svojim Mjesec-licem donijela je i svoje
ime – Luna. Rasla je uz mene i moju majku i neprestano me salijetala pitanjima.
Kada sam izbjegao da odgovorim na ono najteže, a najprirodnije, kada sam pobjegao
i nevješto se skrio, ne kazujući joj ni riječi o njenoj majci, ona je zauvijek prestala
da pita bilo što. Ili joj je u trenu sve postalo jasno, ili je mislila da je besmisleno
znati sve o svakom cvijetu, pčeli ili moru, a ne znati ko te rodio, ne znam, ali pitala
me više nije. Bio sam rasterećen, olakšan i bio sam joj beskrajno zahvalan na tome.
Rasla je okružena našom pažnjom i ljubavlju, strijepnjom i nježnošću. Što starija
sve povučenija, sve samotnija, tajanstvenija...
Sačekao sam da odu njene drugarice, da ostane sama u sobi. Lagano sam, uzbuđen
i sretan, s posebno vrijednim rođendanskim poklonom u rukama, gurnuo vrata
njene sobe i zakoračio u polumrak. I stao, ukočio se bez daha, našavši se odjednom,
kao i one davne noći, u vrtlogu poznate muzike. Lunina soba bila je obavijena onim
istim razlivenim maslinovim valcerom! Ženski glas, nestvaran u svojoj ljepoti, uzvišen
nad svim zemaljskim, dopirao je iz jednostavno krojenih zvučnih kutija, smještenih
na polici, među knjigama i lutkama. Kraj muzičkog uređaja stajao je plastični
omotač kompakt-diska sa fotografijom djevojke koja je toliko sličila Luni da sam
načas mislio da je ona. Ali, ispod bljedolikog portreta pisalo je Hayley Westenra.
Sitnijim slovima: Dark Waltz. Potražio sam pogledom Lunu i nje nije bilo u sobi. Na
vrhovima prstiju prišao sam širom raskriljenim balkonskim vratima i vidio svoju
kćer kako ispruženih ruku gleda u Mjesec. Njeno je tijelo bilo obavijeno crnim velom
ustalasanim vjetrom, a stopala joj nisu doticala tlo. Lebdjela je zanesena, slijepa
i gluva za sve oko sebe. Nije se osvrnula i nije me vidjela. Ja sam stajao uspravan,
ukočen i nijem i gledao je nepoznatu i daleku. I ona je, znači, i ona... slutio sam,
osjećao, znao... Onda sam se, hodajući unazad, iskrao iz sobe. Priškrinuo sam vrata
i ostao priljubljen uz njih da do kraja odslušam muziku rođenu u tami maslina.
Sjutra je novi dan, sunčan i vedar, predviđaju meteorolozi. Poraniću na svoje
radno mjesto; biće kupača i šetača, vole i roštilj da nalože, a iskre lete na sve strane.
Odavno nije bilo kiše, sve je suvo i zapaljivo kao barut. Moram poći u samu zoru,
nema meni do jeseni radnog vremena. Zato treba leći rano, valjalo bi se noćas naspavati.
Luni ću poklon ostaviti na kuhinjskom stolu da ga raspakuje i raduje mu se
ujutro, dok bude čekala da provri mlijeko za njenu bijelu kafu.
278 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33