humanistika - Sarajevske Sveske

su lebdjele raširenih ruku i sklopljenih očiju. Potpuno slijepe i neosjetljive za svijet
oko sebe, izgubljene u transu igre, djelovale su nestvarno i ja sam se pitao da li sve
to sanjam. Stajao sam nijem i ne trepćući zurio u preplitanje njihovih ruku, let kose,
uvijanje tijela i vazdušastih velova. Zadivljen gledao sam ljepotu i sklad pokreta, a
moje je tijelo bilo ukočeno u okretu, zaustavljeno u neprirodnom položaju od kojeg
sve boli. No, nisam osjećao bol, nisam ga bio svjestan opčinjen nestvarnim prizorom.
Uživao sam u plesu, ja kojem je igra odraslih uvijek bila besmislena. Ja, koji
sam bio ubijeđen da ples služi samo za pokazivanje i prizivanje partnera. Ritualna
igra životinja kada se pare... Ne znam niti ću ikada saznati ko je bio u većem zanosu
– one plešući ili ja gledajući, ali znam da je ta slika, koja me u trenu opčinila i zaposjela,
postala zauvijek dio mene.
Veslao sam unazad, odmicao od obale, nesvjestan svojih kretnji i postupaka.
Bježao sam ne želeći to, udaljavao se, a naprezao oči da između stijena nazrem bar
još koji blijesak mjesečine na tijelima čarobnica. Htio sam da se vratim, a zahvatao
veslima sve jače. Bio sam već daleko od kraja, zamirala je muzika i nestajale su slike,
a ja sam se i dalje osvrtao i smušen neprestano nešto tražio po barci, ne znajući što.
Shvatio sam, napokon, da preturam po svojoj ribarskoj torbi tražeći u mraku pribor
– ja sam došao loviti lignje. Mjesečina je tu, nebeska svjetiljka koja će ta predivna
morska bića okupiti i dovesti pod moju barku, a lovac u meni, nezasit i krvožedan,
puniće kofu, strahujući uvijek da je premala i nedovoljno ispunjena. Odavno sam
se pomirio sa saznanjem da u lovu postajem ogoljeno i istinsko ja, da se tu do kraja
razotkriva sva moja ubilačka strast, da sam samo obična zvijer. Isti kao, uostalom,
i svi ljudi na svijetu kada odlože maske i zanemare stege vaspitanja, obrazovanja,
morala i civilizacije, koje ih stiskaju, žuljaju i sputavaju. Iz čijih okova svako malo
žele da iskoče.
Uzeo sam peškafondo i odmotao najlon. Činio sam uobičajene i svakodnevne
kretnje rutinski, bez strasti i žara. I nije išlo: mrsio se najlon, iglice su se kačile o
moju odjeću, ubadale me, boljelo je i ja sam se najednom razbudio. Ovo nisam ja,
prošlo mi je glavom, to nisu moji prsti. Ovo je mašina koja me oponaša, ona je hladna,
bez osjećaja i volje – ne može se tako loviti... Ugurao sam pribor u torbu, pokrenuo
motor i punim gasom krenuo nazad. Zvuk motora rastjerao je bunilo i ja sam
opet bio svjestan svoje samoće i ništavnosti usred nepregledne visine nada mnom i
tamne, tajanstvene dubine pod sobom.
Nisam se mogao smiriti i ugrijati ni kući kraj šporeta, nije pomogao čaj, ni suva
odjeća. A onda sam cijelu noć proveo zureći u plafon, ustajao da pušim, otvarao prozor
i gledao u Mjesec. Jesu li još uvijek one mlade žene tamo, pod ovom istom svjetlošću,
usred one iste muzike? Zar one zaista postoje? Zar nisu samo plod mašte,
straha ili požude? Zar ne žive samo u bajkama? Ili sam sve ovo sanjao, ništa i ničega
nije ni bilo, ja samo umišljam, ludim, što li? Nije li osama uzrok mom ludilu? Jesam
li nenormalan već zato što sam drugačiji, što se ne uklapam u savršeno iscrtanu
šemu? Moji vršnjaci su se već poženili i uzgajaju djecu, ruže i stomake, a ja sam sam.
Zapravo, živim s majkom i nije da je ne volim (o, naprotiv!) ali sam, očito, samim tim
da mi se uvijek otme riječ sam, duboko u sebi svjestan da ona ne treba da bude jedina
kraj mene. A drugu ne umijem da nađem. Ne snalazim se u društvu mladih žena,
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 275