humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
Muzafer Čauši Dark waltz Otkad je moja kćerka progovorila – a nije dangubila ni trena - zasut sam svemogućim pitanjima. Sve do njene šeste godine dobro sam se snalazio i uspijevao da izmaknem zamkama što mi ih je neumorno, na svakom ćošku, postavljala. Odgovarao sam i pojašnjavao joj i stvari o kojima sam i sam malo znao. Ali, prolazilo mi je jer sam svakodnevno usavršavao vještinu da nedostatak znanja kamufliram gomilom lijepo složenih riječi. Bar sam tako mislio dok nisam počeo da hvatam jasne signale koji su govorili da mi ne vjeruje sasvim, da vidi da vrdam, ali je htjela da sa njom razgovaram, pa mi je dopuštala da izmišljam ili pretjerujem. Pričaj bilo što, pričaj o bilo čemu, samo pričaj sa mnom – govorio je Lunin pogled. I ja sam pričao, ponekad lagao, zanesen maštao i bio skoro ponosan na sopstvenu domišljatost. Učio sam, usput, o mnogo čemu, zanimao se za teme koje su mi do tada bile potpuno strane i daleke. Djeca vas svojim pitanjima natjeraju da razmišljate o ljudima i životinjama, o pojavama i odnosima, na sasvim drugačiji način. Potaknu vas da mislite i o stvarima koje vam inače nikada ne bi pale na um. Tada shvatite da ona žele da o svijetu saznaju mnogo više od onoga što vi znate, zapravo: postane vam jasno koliko vi malo znate. A živjeli ste u uvjerenju da je to sasvim dovoljno i da je sve preko toga nepotrebno i samo opterećujuće. Ušla je zadihana u kuću, umorna od cjelodnevne igre u dvorištu, i, ovlaš, kao da je nije mnogo briga, izustila pitanje od koga sam se stresao. Prošla je kraj mene ne pogledavši me i ne sačekavši odgovor otišla u kupatilo, a ja sam uznemiren naglo ustao i stao kružiti po sobi. Kako joj odgovoriti na pitanje koje će otvoriti još stotinu drugih, a ja ni na to jedno jedino nisam spreman? Iako sam ga očekivao godinama i znao da je neizbježno, zatečen sam i zbunjen. Kako da šestogodišnjoj djevojčici objasnim ko je njena majka, kada ni sam ne znam pravi odgovor. Pitala me zašto je njena mama stara, a sva druga djeca imaju mlade majke i meni je, već po njenom glasu, bilo posve jasno da je došlo vrijeme da se neželjena tema otvori. Da zatim 272 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
krene krajnje neugodan razgovor za koji ni pretpostaviti nisam mogao kako će se odvijati i okončati. Kada se Luna vratila iz kupatila, nije me zatekla u sobi. Iskrao sam se iz kuće nesvezanih cipela i s jaknom u rukama i odložio naš razgovor bar na kratko. Otišao sam u borovu šumu, besciljno lutao i pokušavao da sredim misli. Nije mi uspijevalo iako je bila jesen i obala pusta i tiha, iako na poznatim stijenama nije bilo žena koje se sunčaju. Da su one tu, da ih kiša i vjetar nisu raspršili na sve strane, stao bih kraj puta, gledao ih i divio se ljepoti njihovih preplanulih tijela. Znam da bih tek tada bio daleko od bilo kakve smislene priče, ali bijeg je moj vazdašnji odgovor na sve s čime nisam u stanju da se suočim. Ovoga puta nemam gdje pobjeći, bio sam svjestan, nemam se iza čega skloniti. Mogu se tek na kratko skriti kao noj, ništa više. Izložen sam i go kao pred cijevima na strijeljanju, prolazilo mi je glavom dok sam u grču smišljao kako da mojoj curici kažem da je njena majka, odnosno žena koju tako zove – moja majka. Da o njenoj pravoj mami niko ništa ne zna, a ja tek malo više. Da se sjećam samo muzike i crnog, prozračnog vela koji je obavijao. Sjećam se, nikada nisam zaboravio, i topline njenog tijela, ali o tome tek ne bih želio da razgovaram s djetetom. Kako se usuditi da joj kazujem ono što nikada nikome nisam... * * * Nigdje noć nije crna kao u Valdanosu. Nigdje mrak tako čvrsto ne obavije stijene, pripije se uz more i zakrili masline. U jednom trenu nestanu sve boje i oblici, sve utihne i zamre, kao da neka džinovska ruka iznenada spusti roletne. Bio sam u barci sam i pokušavao razgoniti nelagodu provjeravajući da li se za ovakav mrak može bez pretjerivanja reći da se u njemu ne vidi ni prst pred okom. Kad god bih se našao u zgodnoj prilici volio sam da na sopstvenom primjeru vidim koliko su istinite sve te fraze koje se bez razmišljanja i mjere svakodnevno koriste. Neke, poput onih da neko laže kao pas ili pije kao smuk, niti sam mogao, a nisam ni htio provjeravati. Kao što se nešto može bez provjere uzimati za istinito, tako sam i ove besmislice odbacivao i ne pokušavajući da im dosegnem neki, kao, skriveni, dublji smisao. Na sred zaljeva plutala je moja barka, a ja sam pogledavao u crno nebo nestrpljivo čekajući prve znake da stiže tek dva dana načeti puni mjesec. Nikada nije prestala da me uzbuđuje neminovnost rađanja novog dana, izlazak sunca, dolazak noći i uvijek, u minutu, tačno pojavljivanje mjeseca. Čekao sam ga da pod njegovim fenjerom nastavim loviti lignje. Svake sam večeri izlazio na more sam i ovoga puta sam pomalo žalio zbog toga. Bio sam mali u svoj toj tmini, moja je barka bila slamka, a more pod nama beskrajni bezdan, crn i hladan. Trebao mi je neko da se bojimo zajedno, ali ja sam sve dotadašnje ortake otjerao. Jedan je mnogo pričao, drugi je samo ćutao, treći je uvijek kasnio i bio nespretan, a četvrti je volio da zapovijeda, a u mojoj barci to je bilo dozvoljeno samo meni. Niko mi nije valjao, niko potaman; žalio sam se na ljudsku nesavršenost svima koji su to htjeli da slušaju, a zapravo sam htio reći samo jednu i jedinu prostu istinu: htio sam da budem sam! No, nisam se usuđivao da to jasno i glasno kažem jer sam se bojao što će ljudi na to reći. Volio sam često biti podalje od njih, ali mi, ipak, nije sasvim svejedno što će SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 273
- Page 221 and 222: Edi Shukriu POEZIJA preveo sa alban
- Page 223 and 224: SREĆA DA NISMO BILI PTICE /Upad sr
- Page 225 and 226: ĐOLEV BIK Ne idosmo do Đolevih li
- Page 227 and 228: BUDALE Kako je moguće oteti se iz
- Page 229 and 230: Jasna Šamić Pjesme MOST Prije no
- Page 231 and 232: Dok Mezzetin na klupi Serenadu za t
- Page 233 and 234: Dok promiču Ruske mamice s djecom
- Page 235 and 236: U ruskoj kafani Na Brighton Beachu
- Page 237 and 238: Svoju sreću u tuđoj nesreći Vidi
- Page 239 and 240: PLES U VENECIJI Na potpuno pustom T
- Page 241 and 242: BUVLJAK Na Porte de Vanves Metež S
- Page 243 and 244: Ko je lud Ona ili ti Ali ona je nas
- Page 245 and 246: Gdje niko ne govori Gdje se samo zv
- Page 247 and 248: Nenad Tanović O LJUBAVI NEPROLAZNO
- Page 249 and 250: Ovo je vrijeme kada mi i kamenje mo
- Page 251 and 252: A sve je počelo od jednostavnih ri
- Page 253 and 254: III I nad svim pečat oblaka, nejas
- Page 255: Al’ ništa se ne može uporediti
- Page 258 and 259: čija družina provodila je duge sp
- Page 260 and 261: Emina, školska prijateljica s koji
- Page 262 and 263: pravo na život u simbiozi sa priro
- Page 264 and 265: nim kolicima kupljenim prije par go
- Page 266 and 267: starijim svijetom, mlađarija sklon
- Page 268 and 269: Na povratku u kuću nije bilo komad
- Page 270 and 271: je opušteno izvaljena u ugodnoj so
- Page 274 and 275: misliti o meni, jer znam da o usaml
- Page 276 and 277: smušen sam i ukočen i djelujem od
- Page 278 and 279: Blijeda djevojčica došla je da os
- Page 280 and 281: su hteli da spreče njenu prirodnu
- Page 282 and 283: ludac, povratiću ako i to pretvore
- Page 284 and 285: treba, kursevi i seminari o human r
- Page 286 and 287: izabrao, ili da sve pripišem usudu
- Page 288 and 289: isto kao u stvarnosti, zime su prev
- Page 290 and 291: cirane i kritički predočene na na
- Page 292 and 293: za to da pokreće radnju, da se oko
- Page 294 and 295: mih društvenopovijesnih okolnosti
- Page 296 and 297: Gazzanigov Don Giovanni sljedeće z
- Page 298 and 299: Prva razina prepoznavanja simbola j
- Page 300 and 301: za glupake; pravo je svake lepotice
- Page 302 and 303: Kameni gost, usmrćeni Komandant ko
- Page 304 and 305: ZERLINA: Moje srce malko drhti - DO
- Page 306 and 307: Kršćanska tradicija je u mogućno
- Page 308 and 309: govog poimanja života 37 ), simbol
- Page 310 and 311: 310 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
- Page 312 and 313: dva podatka - filmski zaplet i hap
- Page 314 and 315: ja potvrdim njezinu autentičnost.
- Page 316 and 317: VRTNI PATULJCI, CRVENI I PLAVI. Dan
- Page 318 and 319: doveo i preporučio marero zajednic
- Page 320 and 321: OD ANTIKE DO RENESANSE. Dan ranije,
krene krajnje neugodan razgovor za koji ni pretpostaviti nisam mogao kako će se<br />
odvijati i okončati.<br />
Kada se Luna vratila iz kupatila, nije me zatekla u sobi. Iskrao sam se iz kuće<br />
nesvezanih cipela i s jaknom u rukama i odložio naš razgovor bar na kratko. Otišao<br />
sam u borovu šumu, besciljno lutao i pokušavao da sredim misli. Nije mi uspijevalo<br />
iako je bila jesen i obala pusta i tiha, iako na poznatim stijenama nije bilo žena koje<br />
se sunčaju. Da su one tu, da ih kiša i vjetar nisu raspršili na sve strane, stao bih kraj<br />
puta, gledao ih i divio se ljepoti njihovih preplanulih tijela. Znam da bih tek tada bio<br />
daleko od bilo kakve smislene priče, ali bijeg je moj vazdašnji odgovor na sve s čime<br />
nisam u stanju da se suočim. Ovoga puta nemam gdje pobjeći, bio sam svjestan, nemam<br />
se iza čega skloniti. Mogu se tek na kratko skriti kao noj, ništa više. Izložen<br />
sam i go kao pred cijevima na strijeljanju, prolazilo mi je glavom dok sam u grču<br />
smišljao kako da mojoj curici kažem da je njena majka, odnosno žena koju tako<br />
zove – moja majka. Da o njenoj pravoj mami niko ništa ne zna, a ja tek malo više. Da<br />
se sjećam samo muzike i crnog, prozračnog vela koji je obavijao. Sjećam se, nikada<br />
nisam zaboravio, i topline njenog tijela, ali o tome tek ne bih želio da razgovaram s<br />
djetetom. Kako se usuditi da joj kazujem ono što nikada nikome nisam...<br />
* * *<br />
Nigdje noć nije crna kao u Valdanosu. Nigdje mrak tako čvrsto ne obavije stijene,<br />
pripije se uz more i zakrili masline. U jednom trenu nestanu sve boje i oblici, sve<br />
utihne i zamre, kao da neka džinovska ruka iznenada spusti roletne.<br />
Bio sam u barci sam i pokušavao razgoniti nelagodu provjeravajući da li se za<br />
ovakav mrak može bez pretjerivanja reći da se u njemu ne vidi ni prst pred okom.<br />
Kad god bih se našao u zgodnoj prilici volio sam da na sopstvenom primjeru vidim<br />
koliko su istinite sve te fraze koje se bez razmišljanja i mjere svakodnevno koriste.<br />
Neke, poput onih da neko laže kao pas ili pije kao smuk, niti sam mogao, a nisam ni<br />
htio provjeravati. Kao što se nešto može bez provjere uzimati za istinito, tako sam<br />
i ove besmislice odbacivao i ne pokušavajući da im dosegnem neki, kao, skriveni,<br />
dublji smisao.<br />
Na sred zaljeva plutala je moja barka, a ja sam pogledavao u crno nebo nestrpljivo<br />
čekajući prve znake da stiže tek dva dana načeti puni mjesec. Nikada nije<br />
prestala da me uzbuđuje neminovnost rađanja novog dana, izlazak sunca, dolazak<br />
noći i uvijek, u minutu, tačno pojavljivanje mjeseca. Čekao sam ga da pod njegovim<br />
fenjerom nastavim loviti lignje. Svake sam večeri izlazio na more sam i ovoga<br />
puta sam pomalo žalio zbog toga. Bio sam mali u svoj toj tmini, moja je barka bila<br />
slamka, a more pod nama beskrajni bezdan, crn i hladan. Trebao mi je neko da se<br />
bojimo zajedno, ali ja sam sve dotadašnje ortake otjerao. Jedan je mnogo pričao,<br />
drugi je samo ćutao, treći je uvijek kasnio i bio nespretan, a četvrti je volio da zapovijeda,<br />
a u mojoj barci to je bilo dozvoljeno samo meni. Niko mi nije valjao, niko<br />
potaman; žalio sam se na ljudsku nesavršenost svima koji su to htjeli da slušaju, a<br />
zapravo sam htio reći samo jednu i jedinu prostu istinu: htio sam da budem sam!<br />
No, nisam se usuđivao da to jasno i glasno kažem jer sam se bojao što će ljudi na to<br />
reći. Volio sam često biti podalje od njih, ali mi, ipak, nije sasvim svejedno što će<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 273
Change language