humanistika - Sarajevske Sveske

Na povratku u kuću nije bilo komada odjeće nenatopljenog kišom i ako ste željeli da
izbjegnete ozbiljno oboljenje bili ste primorani što prije skinuti se. Imala je čudnu
naviku da se u potocima sliva niz svaku gradsku kosinu i uz svu volju ulaganu da joj
se sklonite sa puta nekada jednostavno nije bilo drugog načina nego da, krećući se
prema cilju, progazite kroz nju. Od tog dodira cipele bi postajale toliko natopljene
vodom da nije postojao način hodanja koji bi umanjio njihovu iritirajuću težinu. Nakon
cjelodnevnog hodanja u vlažnoj obući stopala bi postajala bjelkasto smežurana
i ledena, a najbolji način da se vrati toplina u njih bilo je zamatanje u toplo, vuneno
ćebe. Po kiši je hodao samo ko je morao, nevoljnik kojem nije suđeno da dan provede
u miru kuće, siromah kojeg je muka tjerala da dnevnicu zarađuje mijenjajući zdravlje
za pare i ludak koji je u svojoj sumanutosti dokučio da je bolje biti sam na kiši nego u
kući okružen demonima.
* * *
Odjedanput otopli, čvrstoća kasnojesenske hladnoće popusti, neprijatna jugovina
razmekša i najtvrdokornije srce. Možda i nije bilo toliko toplo, ali pritisnut
dahom dalekih tropa svijet natjera da za tili čas odbaci tešku garderobu koju je već
nedjeljama nerado nosio, doživljavajući je kao kaznu za zlodjelo koje nisu počinili.
Stariji se nisu radovali ovom kasnom i iznenadnom ljetu koje ih je u pravilu kosilo
kao kuga. Svaki dan zastali bi ispred velikog zida u središtu grada koji je služio kao
improvizirana oglasna ploča i sa neskrivenim strahom u glasu komentarisali su lica
i imena vršnjaka ovješena na pravougaonim smrtovnicama. Gizdavim gospođama,
koje kuću niti na pet minuta nisu napuštale nenašminkane i savršeno dotjerane,
nerviralo je blato, koje se pojavilo niotkud i nisi ga mogao nikako zaobići. Ljepilo
se za cipele i čarape, za široke obode sukanja, uvlačilo se u kuće, jednom rječju
smetalo je. Ali, nisu baš svi bili onespokojeni dolaskom mediteranskog daha. Obradovana,
mlađarija mu je pohitila u zagrljaj, puneći svake večeri tople novembarske
ulice, dugo šetajući gradom valjda znajući da moraju iskoristiti priliku, koje sigurno
neće biti do proljeća. Ove godine, od svih, najviše se varljivom ljetu radovala ona.
Još s početka jeseni podrezala je dugu, divlju crvenu kosu i kada je vidjela njegovo
zabezeknuto lice znala je da se nije prevarila u odluci. Strpljivo je slušala licemjerne
komentare zavidnih kolegica koje su njen novi izgled tako slatkorječivo hvalile
da je svaki slučajni prolaznik kroz njihove kancelarije znao da govore neiskreno i s
nekom neobjašnjivom mržnjom. Osmjesi i ogovaranja, sitne gadosti i podmetanja
nekada su joj toliko smetali da je mislila kako će ostane li u njihovoj blizini potpuno
poludjeti, ali ove godine je uživala u njihovim slatkim lažima i dok je ispijala duge
mrcvareće popodnevne kafe nije mislila ni o čemu drugom osim o njemu. Otkako
ga je upoznala nešto se u njenom životu promijenilo. Nije mogla opisati šta, ali je
promjenu osjećala tako snažno i tako prisutno da joj se svijet u kome je živjela i koji
je mučio svojom ubitačnom monotonošću sada činio nevjerovatno neobičan. Nije
nikome ispričala, ali krajem ljeta, nakon dugog nagovaranja i nećkanja, išla je sa
njim u luna park postavljen nedaleko od zgrade u kojoj je radila. Vrteći se na besmislenoj
vrteški za djecu osjetila je radost malog djeteta, ne zbog zabave koju je sprava
proizvodila, već zbog njegove prisutnosti i tada je, tu u zraku, prvi put oćutala osje-
268 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33