humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
starijim svijetom, mlađarija sklona pomodarstvu pila je brusnicu, a ako nije bilo nje onda neke voćne čajeve koji su svi imali snažan miris, intenzivnu boju i jednak ukus. Godila je toplota vrelog napitka, naročito dok je polagano milila cijelim tijelom i zaustavljala se u donjem dijelu stomaka. U školama i kancelarijama tokom dana djeca i radnici nisu skidali jakne, a oni što su morali raditi pod vedrim nebom pokušavali su se zaštiti kapama i rukavicama. Hladnoća se uvlačila u svaku poru i nakon nekog vremena, valjda potpuno obeshrabren, svijet prestade zanovijetati i nekako se priviče na iznenadnu tegobu. Noću su se oni zimogrižljiviji pokrivali sa jorganom i dekom, stariji svijet, penzioneri i hronično bolesni lijegali su sa čarapama navučenim na noge. Život postade oskudan. Jedna prostorija, televizijski prijemnik i tišina. Nikome se nije razgovaralo, jer o čemu bi čovjek mogao razgovarati po ovakvoj hladnoći ako ne o problemima, a o njima nije više imalo smisla voditi bilo kakav razgovor. Dobro je bilo poznato da se nedaće najbolje trpe u tišini. Jednog dana kada su se već svi prestali nadati da će stanovi biti zagrijani, u kasno poslijepodne, poče krkljati voda radijatorskim cijevima. Isprva buka nije proizvela nikakav efekat osim nervoze među ljudima, ali nakon par sati radijatori postaše mlaki. Svijetla po kućama se počeše paliti istom brzinom kojom su se gasile grijalice i razmontirale peći. U neko doba, ne malo prije početka dnevnika, u kućama postade ugodno. Djeca, oponašajući roditelje, svako malo dodirom ruke provjeravala bi griju li radijatori još. Na njihovo iznenađenje i radost svaki put kada bi spustili ručicu na rebro radijatora on je bivao sve vreliji i vreliji. Roditelji, sada opuštenije smješteni na sofama, skeptično bi tvrdili kako ta iznenadna sreća neće potrajati dugo i kako bi bila velika glupost vraćati grijalice u podrum. Ni sami ne vjerujući u crne prognoze svojih priča nisu mogli sakriti ushićenost razvojem događaja. Toplina radijatora širila se njihovim domom i njihovim srcima. Preživjet ćemo i ovo kao što smo preživjeli i sve do sada, čulo se kako svijet, sada sa neskrivenim tonom entuzijazma, govori međusobno. Neprimjetno, prestade se piti čaj, odbaciše se deke, omladina se poče skupljati po stanovima da derneči i da se provodi. Djeca se počeše vraćati u škole. Prije nego prođe sedmica dana od nepodnošljive hladnoće život se vrati u neku normalnu kolotečinu i svi od reda zaboraviše kako ih je iznenadna hladnoća patila i sikirala. Činilo se da gripa nije bila tako jaka i neizdrživa i da su mnogi kašljali zato što im već godinama duhanski dim truje pluća. Muški stadoše, pod navalom vrućine, subotama uz piće raskopčavati košulje i skidati se u potkošulje, a žene nisu više spavale u trenerkama, i jutrima su opet, prije nego se na dugo vrijeme zabarikadiraju u kupatila, hodale u tankim i prozirnim spavaćicama koje su se na njihovim tijelima spuštale samo tik ispod guzice. Pitanja se zaboraviše i da ste nekoga priupitali da vam objasni zašto se nije grijalo od početka hladnoće zbunjeno bi vas gledao ravno u lice ne znajući o čemu govorite. Oni baš naivni iskreno bi vam na pitanje odgovorili protupitanjem: “Zar je bilo da nije grijalo?” * * * Padala je toliko dugo da više niko nije pamtio kada je počelo. Znalo se samo kako je došla. Nebesko plavetnilo prvo su zakrili sivi oblaci koji su, kako je vrijeme prolazilo, mijenjali boju postajući iz dana u dan sve crnji, a kada je crnilo ispunilo svaki 266 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
centimetar vidika počeo je puhati neugodno hladan vjetar. S njim dođoše i prve, rijetke kapi kiše, sitne i naizgled neprimjetne. Padale su nepredvidivo. Čim bi čovjek pomislio kako će kišiti do u nedogled oblaci su postajali suhi i tada bi znali proteći dani da ne padne niti jedna kap. Svijet navikao na muku svih tih sušnih dana nosio bi uporno kišobrane očekujući valjda da će ih vrijeme na prevaru pokušati uhvatiti nespremne i kako će im onda s posebnom slašću sručiti na glavu lavinu neželjene vode. Kad je napokon počela padati činilo se da su svi odahnuli, dobro znajući da im sada ne preostaje ništa drugo doli naviknuti se na njenu prisutnost i prilagoditi se njenim ubitačno monotonim navikama. Padala je u talasima, neprekidno, ne posustajući niti jednog trenutka, obznanjujući svijetu svoju neukrotivu prirodu, divlju narav koja je bila u stanju za tili trenutak izmijeniti lice zemlje. Od njenog prisustva vode su mahnitale, rijeke su se izlivale iz svojih korita, potoci bi se pretvarali u bujice koje bi bez ikakvog razgovora rušile i lomile sve na šta bi naišle. Nije bilo načina da se zaštiti od njenog dosadnog prisustva osim da se ostane u kući, ali boraviti u zatvorenom prostoru dugo moglo je imati ozbiljnih posljedica. Melankolici, prepuštajući se diktatu njenog ponašanja, padali bi u polusan provodeći dane u stanju nekakve neprirodne mirnoće prikovani za krevet namješten za noćno spavanje i televizor, jedini prozor u svijet izvan njihovog. Nervozne i urođene putnike, lutalice i gluvare razdirao bi unutrašnji nemir, nevidljiv svrab koji na koži nije ostavljao nikakav trag i oni bi poput vukodlaka na mjesečini hodali po kući zanovijetajući i gunđajući. Tad biste morali dobro paziti da vam se put ne ukrsti sa njihovim, jer biste prije nego što shvatite šta se događa, upoznali narav tešku, tvrdu i svadljivu, narav koja bi olako, ne razmišljajući, rekla grubu riječ, ne videći kako njena oštrina poput sječiva turske sablje raskida vaše srce u paramparčad. Njihovu podivljalu riku nadglasavala bi samo tupa lupa kiše o limene okapnice i krovove, lupa koja nije stvarala umiljat zvuk, lupa koju ni najtalentovaniji poet ne bi mogao usporediti sa uzvišeno harmoničnim zvucima simfonije. Ali, ta lupa ipak se slijevala, nakon dugog i pažljivog slušanja i poniranja u snatrenje u nekakav harmoničan ali nemelodičan pjev, koji bi budio u čovjeku davno zaboravljene uspomene. Baš po takvoj kiši ne rijetko u mašti sanjara znao je zablistati najvedriji dan prepun razdraganih ljudi, veselja i radosti, dan koji je svojom neponovljivošću bio savršen kako dan u stvarnosti ne bi nikada mogao biti. Otrježnjenje od snova pratio je umor u nogama, dremljiva iscrpljenost i osjećaj izmještenosti neuporediv sa bilo kojim drugim čovjeku poznatim osjećajem. Šta god o njoj mislili, koliko god nas ljutila padala je neprekidno od trenutka kada jutrom otvorimo oči do trenutka kada ih noću zatvorimo. Padala je, pričalo bi se sutradan za stolovima, po cijelu noć neprekidno kao da nije znala da može na sekund da predahne, jer noću nije bilo nikoga da nadzire njeno ponašanje. I tu se pokazala mudrom, jer uvijek je bilo razočaranih bdijača, koji bi, da je bar za trenutak posustala, rugajući se primijetili njenu slabost. Život nije mogao biti zaustavljen i ljudi su domišljali razne načine da joj se odupru. Hodajući po ulici rastvarali bi velike, jeftine, kineske kišobrane, čije boje bi se razlijegale po danjem sivilu kao krijesnice po sparnoj avgustovskoj noći. Roditelji bi djecu zagrtali debelim kabanicama od najlona u kojima bi se teško kretali i u kojima bi ličili na patuljke iz priča čitanih pred spavanje. Nezgodno s njom bilo je što nikako nije poštovala privatnost i uvlačila se ljudima, ako ne pod kožu onda do svake njene pore. SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 267
- Page 215 and 216: Želja nikada ne sme i ne može bit
- Page 217 and 218: smislu otac sprečava odstupnicu ko
- Page 219 and 220: no ispostavljanje računa ocu i pok
- Page 221 and 222: Edi Shukriu POEZIJA preveo sa alban
- Page 223 and 224: SREĆA DA NISMO BILI PTICE /Upad sr
- Page 225 and 226: ĐOLEV BIK Ne idosmo do Đolevih li
- Page 227 and 228: BUDALE Kako je moguće oteti se iz
- Page 229 and 230: Jasna Šamić Pjesme MOST Prije no
- Page 231 and 232: Dok Mezzetin na klupi Serenadu za t
- Page 233 and 234: Dok promiču Ruske mamice s djecom
- Page 235 and 236: U ruskoj kafani Na Brighton Beachu
- Page 237 and 238: Svoju sreću u tuđoj nesreći Vidi
- Page 239 and 240: PLES U VENECIJI Na potpuno pustom T
- Page 241 and 242: BUVLJAK Na Porte de Vanves Metež S
- Page 243 and 244: Ko je lud Ona ili ti Ali ona je nas
- Page 245 and 246: Gdje niko ne govori Gdje se samo zv
- Page 247 and 248: Nenad Tanović O LJUBAVI NEPROLAZNO
- Page 249 and 250: Ovo je vrijeme kada mi i kamenje mo
- Page 251 and 252: A sve je počelo od jednostavnih ri
- Page 253 and 254: III I nad svim pečat oblaka, nejas
- Page 255: Al’ ništa se ne može uporediti
- Page 258 and 259: čija družina provodila je duge sp
- Page 260 and 261: Emina, školska prijateljica s koji
- Page 262 and 263: pravo na život u simbiozi sa priro
- Page 264 and 265: nim kolicima kupljenim prije par go
- Page 268 and 269: Na povratku u kuću nije bilo komad
- Page 270 and 271: je opušteno izvaljena u ugodnoj so
- Page 272 and 273: Muzafer Čauši Dark waltz Otkad je
- Page 274 and 275: misliti o meni, jer znam da o usaml
- Page 276 and 277: smušen sam i ukočen i djelujem od
- Page 278 and 279: Blijeda djevojčica došla je da os
- Page 280 and 281: su hteli da spreče njenu prirodnu
- Page 282 and 283: ludac, povratiću ako i to pretvore
- Page 284 and 285: treba, kursevi i seminari o human r
- Page 286 and 287: izabrao, ili da sve pripišem usudu
- Page 288 and 289: isto kao u stvarnosti, zime su prev
- Page 290 and 291: cirane i kritički predočene na na
- Page 292 and 293: za to da pokreće radnju, da se oko
- Page 294 and 295: mih društvenopovijesnih okolnosti
- Page 296 and 297: Gazzanigov Don Giovanni sljedeće z
- Page 298 and 299: Prva razina prepoznavanja simbola j
- Page 300 and 301: za glupake; pravo je svake lepotice
- Page 302 and 303: Kameni gost, usmrćeni Komandant ko
- Page 304 and 305: ZERLINA: Moje srce malko drhti - DO
- Page 306 and 307: Kršćanska tradicija je u mogućno
- Page 308 and 309: govog poimanja života 37 ), simbol
- Page 310 and 311: 310 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
- Page 312 and 313: dva podatka - filmski zaplet i hap
- Page 314 and 315: ja potvrdim njezinu autentičnost.
starijim svijetom, mlađarija sklona pomodarstvu pila je brusnicu, a ako nije bilo<br />
nje onda neke voćne čajeve koji su svi imali snažan miris, intenzivnu boju i jednak<br />
ukus. Godila je toplota vrelog napitka, naročito dok je polagano milila cijelim tijelom<br />
i zaustavljala se u donjem dijelu stomaka. U školama i kancelarijama tokom<br />
dana djeca i radnici nisu skidali jakne, a oni što su morali raditi pod vedrim nebom<br />
pokušavali su se zaštiti kapama i rukavicama. Hladnoća se uvlačila u svaku poru<br />
i nakon nekog vremena, valjda potpuno obeshrabren, svijet prestade zanovijetati<br />
i nekako se priviče na iznenadnu tegobu. Noću su se oni zimogrižljiviji pokrivali<br />
sa jorganom i dekom, stariji svijet, penzioneri i hronično bolesni lijegali su sa čarapama<br />
navučenim na noge. Život postade oskudan. Jedna prostorija, televizijski<br />
prijemnik i tišina. Nikome se nije razgovaralo, jer o čemu bi čovjek mogao razgovarati<br />
po ovakvoj hladnoći ako ne o problemima, a o njima nije više imalo smisla<br />
voditi bilo kakav razgovor. Dobro je bilo poznato da se nedaće najbolje trpe u tišini.<br />
Jednog dana kada su se već svi prestali nadati da će stanovi biti zagrijani, u kasno<br />
poslijepodne, poče krkljati voda radijatorskim cijevima. Isprva buka nije proizvela<br />
nikakav efekat osim nervoze među ljudima, ali nakon par sati radijatori postaše<br />
mlaki. Svijetla po kućama se počeše paliti istom brzinom kojom su se gasile grijalice<br />
i razmontirale peći. U neko doba, ne malo prije početka dnevnika, u kućama postade<br />
ugodno. Djeca, oponašajući roditelje, svako malo dodirom ruke provjeravala<br />
bi griju li radijatori još. Na njihovo iznenađenje i radost svaki put kada bi spustili<br />
ručicu na rebro radijatora on je bivao sve vreliji i vreliji. Roditelji, sada opuštenije<br />
smješteni na sofama, skeptično bi tvrdili kako ta iznenadna sreća neće potrajati<br />
dugo i kako bi bila velika glupost vraćati grijalice u podrum. Ni sami ne vjerujući u<br />
crne prognoze svojih priča nisu mogli sakriti ushićenost razvojem događaja. Toplina<br />
radijatora širila se njihovim domom i njihovim srcima. Preživjet ćemo i ovo kao<br />
što smo preživjeli i sve do sada, čulo se kako svijet, sada sa neskrivenim tonom entuzijazma,<br />
govori međusobno. Neprimjetno, prestade se piti čaj, odbaciše se deke,<br />
omladina se poče skupljati po stanovima da derneči i da se provodi. Djeca se počeše<br />
vraćati u škole. Prije nego prođe sedmica dana od nepodnošljive hladnoće život<br />
se vrati u neku normalnu kolotečinu i svi od reda zaboraviše kako ih je iznenadna<br />
hladnoća patila i sikirala. Činilo se da gripa nije bila tako jaka i neizdrživa i da su<br />
mnogi kašljali zato što im već godinama duhanski dim truje pluća. Muški stadoše,<br />
pod navalom vrućine, subotama uz piće raskopčavati košulje i skidati se u potkošulje,<br />
a žene nisu više spavale u trenerkama, i jutrima su opet, prije nego se na dugo<br />
vrijeme zabarikadiraju u kupatila, hodale u tankim i prozirnim spavaćicama koje su<br />
se na njihovim tijelima spuštale samo tik ispod guzice. Pitanja se zaboraviše i da ste<br />
nekoga priupitali da vam objasni zašto se nije grijalo od početka hladnoće zbunjeno<br />
bi vas gledao ravno u lice ne znajući o čemu govorite. Oni baš naivni iskreno bi vam<br />
na pitanje odgovorili protupitanjem: “Zar je bilo da nije grijalo?”<br />
* * *<br />
Padala je toliko dugo da više niko nije pamtio kada je počelo. Znalo se samo kako<br />
je došla. Nebesko plavetnilo prvo su zakrili sivi oblaci koji su, kako je vrijeme prolazilo,<br />
mijenjali boju postajući iz dana u dan sve crnji, a kada je crnilo ispunilo svaki<br />
266 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Change language