humanistika - Sarajevske Sveske

zamijeti grimase oduševljenog iznenađenja. Džem je bio ukusan i biće sav pojeden.
Iako već dobro umorni to veče odlučiše napraviti ajvar. U ovom poslu, za razliku od
ranija dva, učestvovali su svi ukućani. Ispekoše paprike i patlidžan za tren oka, a
onda svi sjedoše za veliki trpezarijski sto da gule ispečeno povrće. Otac, dobro raspoložen,
ostavi posao, otvori hladnu flašu piva, a kad ga alkohol potpuno opusti i
zagrija stade pripovijedati priče iz djetinjstva i mladosti koje je ostatak porodice
pozorno slušao. Ne bez razloga, jer otac je bio vrstan pripovjedač, a uz to imao je šta
ispričati. Njegov život od rane mladosti bio je bogat i zanimljiv. Najviše su voljeli
slušati očeve priče o dogodovštinama iz djetinjstva, o ljudima iz njegovog rodnog
sela i njegove uspomene na roditelje koji su umrli prije nego što su mu se rodila
djeca. Oguljene paprike i patlidžane samljeli su i izmiješali, a zatim su kašu skuhali
u velikom loncu na laganoj vatri. Neki su u ajvar stavljali komadiće bijelog luka, ali
ne i oni. Njihovi želuci nisu podnosili ukus češnjaka i zato im je ajvar bio poseban
i blag. U gluho doba noći kada je ajvar bio gotov, presuše ga u tegle, a njih poredaše
u ostavi sa ostalim namirnicama iz zimnice. Nakon dugog dana provedenog u radu
legli su prijatno umorni. Kao i svake prethodne i ove godine spremali su zimnicu,
ne zato što sebi sve te stvari nisu mogli priuštiti u redovnoj kupovini, već zato što su
voljeli spremati i jesti domaću hranu, voljeli su te dragocjene trenutke zajedništva,
voljeli su vidjeti kako djelo njihovih ruku ispunjava drvene police u ostavi. I dobro
su pamtili glad.
* * *
Dani su postajali sve hladniji i boravak napolju, u prirodi ili u nezagrijanim
prostorijama bivao je sve neugodniji. Ljudi počeše pobolijevati isprva neprimjetno,
a onda se prehlada i gripa kao nezaustavljiva pandemija raširi cijelim gradom. Niste
mogli proći ulicom a da ne vidite nekog mladića kako crvenog nosa i šmrcajući žuri
da se skloni sa hladnoće, djevojku koja ne ispušta ovlaženu maramicu iz ruku ili
dijete koje nije kihalo punim ustima. Škole i obdaništa opustiše, nešto zbog stvarne
razmjere epidemije, nešto iz roditeljske predostrožnosti; onoj djeci koja nisu bila
zaražena klicom gripe roditelji nisu dozvoljavali da idu u školu nadajući se valjda da
će ih kućna izolacija spasiti bolesti. Što je više svijeta u gradu pobolijevalo tako razgovori
o neobično hladnoj temperaturi za to doba godine postaše učestaliji. Poče se
svijet prisjećati prošlih godina i što su duže razgovarali o hirovitostima prirode to
su im priče češće završavale bijesnom konstatacijom kako je i ove godine gradsko
preduzeće zaduženo za zagrijavanje stanova opet podbacilo. Svijet postade ogorčen.
Bilo mu je već svega preko glave, i siromaštva i laganja i sumnjivog bogaćenja
preko noći, ali ponajviše, činilo se, nepravde kojoj se nije nazirao kraj. Izgubivši
vjeru da će sustav ikada proraditi kako treba i strahujući za svoje zdravlje mnogi
se počeše grijati alternativnim energentima. Uključivali su grijalice na struju kada
bi se vratili sa posla, ili bi ložili drvima i ćumurom peći zaostale iz prošlosti, palili
su male plinske grijalice koje bi stvarale više psihološki osjećaj zagrijanosti nego
stvarnu toplotu i onda bi se cijela porodica natisla u toj jednoj toploj prostoriji poput
izbjeglica u kolektivnim centrima. Čaj postade veoma tražen napitak. Po domovima
pili su ga svi u velikim količinama. Kuhala se nana i kamilica i šipak među
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 265