humanistika - Sarajevske Sveske

Sada su samo pitomo stajale na rubu igrališta, nijeme i nepomične. Mjesto njih
divljao je veliki kesten. Iz priča starih ljudi doznao je da je školski kesten stariji
od same zgrade škole,a ono što je on sam mogao iz perspektive osnovnoškolca
posvjedočiti jeste da je stari kesten tamo u školskom dvorištu stajao kako kakav
antički titan, velike i raskošne krošnje, čije su grane bezobrazno udarale u sva
školska stakla. Ispod njegovih grana okupljala se dječurlija pomno iščekujući da
dozreli plodovi padnu na zemlju, da bi onda mogli iz zelene ljuske izvući njegovu
tvrdu smeđu jezgru. Djeca su dobro znala za šta kestenovi najbolje služe. Bila
je to najbolja municija u bezazlenim dječijim ratovima. Ono kestenova što bi
ostalo nakon cjelodnevnog gađanja nosili bi kući i stavljali u ormare, jer urbane
legende i neprovjerene bapske priče čiju istinitost niko nije dovodio u sumnju
kazivale su da je kesten najveći neprijatelj plakarskih moljaca i ostalih misterioznih
bića koja su živjela u prostranim i stvarima natrpanim kućnim ormarima;
nevidljivih neprijatelja koji bi tokom ljeta nemilosrdnošću divlje životinje znali
izjesti najljepše komade odjeće. Posebno se majka radovala kada bi nakon škole
donio pune džepove kestenova. Ta pažljiva gospodarica domaćinstva prvo bi ih
temeljito obrisala mokrom krpom, a zatim bi ih pomno poslagala po policama
ormara. Svaki put kada bi donio kestenove bio bi nagrađen majčinom pažnjom.
Ne bi joj tada bilo lijeno cijelu večer stajati uz kuhinjsku peć i praviti palačinke,
slasticu koju je namazanu s pekmezom od šljiva najviše volio. Prozor u kuhinji
ostavljala bi širom otvoren i on bi, čekajući da majka zgotovi večeru, naslonjen
na radijator gledao kako iz škole, u kojoj je on bio cijelo prijepodne, izlaze posljednji
učenici iz večernje smjene. Nedugo zatim gasila bi se školska svjetla i
on bi se povlačio nazad u kuhinju zatvarajući prozor kroz koji sad u ranu večer
nije više ulazila opuštajuća milina, već prije neka uznemirujuća hladnoća, prvi
nagovještaj nadolazećeg hladnog vremena.
* * *
Dugo mu se radovala i napokon je došao. Tog jutra probudila se prije svih i ležala
je u krevetu izgarajući od želje da se roditelji probude da i sama ustane i počne
se spremati za polazak u školu. Za razliku od svog dvije godine starijeg brata ona je
školsku torbu spakovala već sinoć; stavila je nekoliko novih svesaka i žutu pernicu
sa uredno poslaganim olovkama u novu torbu kupljenu prekjučer. Spakovala bi i
knjige da je znala koje časove će imati prvi dan, ali ove godine, nije znala zašto, raspored
časova nije bio kao prethodnih godina zalijepljen na velikim staklenim ulaznim
vratima škole. I dok je pokušavala dokučiti razloge neizvješavanja rasporeda
začu majku kako je sa vrata njene sobe tiho doziva, prijatnim glasom koji je više vodio
brigu da ne rastjera snove svoje kćerke nego da je probudi. Nije čekala niti trena
i javi se majci, ustade iz kreveta i laganim ženskim korakom otrča u kupaonicu.
Počela je škola i srce joj je podrhtavalo od sreće. Ranojutarnje radnje odradi s onom
dobro poznatom ženskom pedantnošću uopće se ne obazirući na zajedljiva bratova
peckanja. Bespogovorno popi šolju čaja od kamilice koju je otac spremio samo za
nju, na izlasku iz kuće poljubi roditelje i zaputi se u školu. Po davno uglavljenom
dogovoru, kojeg su se djevojčice slijepo držale, ispred drugog haustora čekala je
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 259