humanistika - Sarajevske Sveske

Al’ ništa se ne može uporediti
Sa crnim stubovima svjetlosti tvojih vlasi.
Kapija izgnanstva je otključana,
A oštri vrhovi kopalja brižljivo naoštreni i premazani otrovom.
Ostalo je u očima i na usnama malo gipsa mjesečine
I ushićenja zaboravljenih ljeta.
Moja glava je na pijesku pustinje
Dok pada noć i priča o svojim mnogobrojnim zabludama.
Tama se oslanja na zvijezde,
Jedra su razapeta, kobilica broda opravljena.
Vrebam udarac južnog vjetra na kraju svijeta.
Sidro je podignuto, napuštena sigurnost zemlje.
Može li ljubav biti najtačnija mjera prolaznosti,
Poljupci zaborava.
Sperite luda obećanja sa usana mlade paprati
I spremite se da budete svježa razgolićena zemlja na stolovima histerične historije,
Fosilni zub mazge u postelji neupotrebljivog znanja.
Strašna noć pada na postelju vode,
Dok kiša nanovo ispisuje ljetopise uzaludnih proroka.
Kako je svijet bezuman - poput pustinje.
Sjena vjetra prelazi preko moga čela,
Dok crna mreža svjetlosti tvojih vlasi se rasprostire
Iznad svega.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 255