humanistika - Sarajevske Sveske

III
I nad svim pečat oblaka, nejasan, nepouzdan, neuhvatljiv, nepostojan.
Poput ljubavnih riječi koje opijaju, a ne liječe.
Trag krvi u snijegu i na njušci medvjeda.
Zalud rad pčela, kiše rastope med.
Crvi i mravi od trupla samo kosti ne pojedu.
Možemo li kosti zvati imenom onog koji ih je nastanjivao,
Nisu li i one bile i ostale njegova vječna tamnica?
U noći krunisanja Ričarda Lavljeg srca za engleskog kralja
Preklana jevrejska djeca plutaju bačena u Temzu.
Gdje su nestali začini iz jela, gdje herojski postupci iz historije,
Gdje kukavičja djela, gdje neiskazani snovi,
A gdje strepnje?
Miševi su pojedeni od zmija, zmije od orlova.
Vrijeme progutalo zaborav. Lako.
Ostali su putevi.
Nejasne staze, nevidljive stope.
Putokazi koji lažu, obmanjuju, nude manje od onog što se očekuje.
Raskršća.
Poslije toliko poljubaca ima li smisla i dalje ljubiti?
Poništava li novi zagrljaj sve prijašnje zagrljaje,
Nova ljubav sve ostale ljubavi
K’o novi pečat što zatire tragove svih prethodnih pečata na licu voska.
Poslije toliko lutanja ima li smisla i dalje na novo putovanje ići istim starim putem?
Mora li se uvijek vjerovati?
Mora li se zbog nepostojanosti ljepote opet voljeti?
Koja korist od svega?
Plač djeteta.
Nada suprotstavljena pamćenju,
Ponavljanje istih grešaka, istih koraka, istih radnji,
i pogleda i poljubaca i zagrljaja.
I iluzije da budućnost vodi dalje,
A oduvijek sve rijeke utiču u isto more.
Strah je mnogo razumniji od hrabrosti.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 253