humanistika - Sarajevske Sveske

Star sjedim uz šuplji oluk i čekam vjetar.
Moje je lice jedina adresa koju stekoh.
A i ona Nečitka.
Nemoćni se ne broje, ne pamte.
Oni ispunjavaju zatrpane hodnike historije
u kojima se stapaju u jedno
Tama, ništavilo, zemlja, kosti i zaborav. Stoka i ljudi.
Izmet i opalo lišće.
Ko još pamti vjetrove iz 1574. godine?
Koje drvo, koje jedro, koji kamen? Čije kosti?
Koje more pamti svoje valove, koje vrijeme svoje dane?
Ko pamti išta?
Ko korake bosonogih po Londonu iz 1423.?
Ko lica gladnih iz Pariza iz 1222.?
Ko?
Ko se sjeća žednih usta?
Ko onih sasječenih krstaškim mačevima,
Ko onih pregaženih mongolskim konjima,
rasporenih vikinškim noževima,
Ko onih zapaljenih u ime krsta i Hrista na lomačama,
Ko pravovjernosti,
Ko Božije milosti?
Ko miševa koji jedu oči palih ratnika, ko glista iz njihovih rasporenih utroba?
Ko bezbrojnih pohlepnih ruku na nevinim grudima,
Ko mnoštva lopovskih prstiju u tuđim kesama?
Kakvo je bilo jutro 12. aprila 378. godine iznad Swartzwalda,
Kakav suton na obali rijeke Hudson 23. oktobra 938. u New Yorku,
Kada New York-a nije ni bilo.
Ko se sjeća zmije u šipražju i miša koga će zmija pojesti?
Razmisli,
Dani imaju životinjska obličja
Ponedjeljak je lisica,
Utorak tvor,
Srijeda vuk,
…
Subota nosorog,
Nedjelja leptir.
Šta nam donosi budućnost?
252 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33