humanistika - Sarajevske Sveske

A sve je počelo od jednostavnih riječi.
Jedne noći gledajući te u oči izgovorih: Ja te volim. Ja te zaista volim.
I pustih te da u to povjeruješ.
I sve što sačuvah u sjećanju
(zagrljaj, miris jasmina, poljupce)
tek fasada trošna je kuće koju ne izgradih.
A i da je izgradih
škripale bi daske stepenica, malter opao,
sljemena greda pukla od težine krova i vremena,
prozori se izvitoperili, vrata iz šarki ispala, …
Bilo bi ružno i pogledati. Paučina i mišji izmet po sobama,
zapušten vrt, cvijeće podivljalo, zmije u ribnjaku,
čuvarkuće i korov svud uokolo.
Sada u staračkom sjećanju jasmin najljepše miriše.
Sada kada su zubi truli, hod nesiguran, mutan pogled.
A u šumi opet drozd. K’o nekada.
Kao nekada.
I put prašnjav.
Nikuda mi se ne ide. Nikoga ne očekujem.
Ruka koja je grlila ogrubila. Onemoćala.
Gledam u dlan utisnute linije života. Vinograde ugasle groznice.
Izmišljena raskršća, zbunjeni horizonti, labirinti ogledala.
Nije mi bila suđena ni kozija staza historije, ni onaj brod u Lisabonu,
ni onaj osmijeh u Parizu.
Tek oštri miris jasmina.
Gdje nestadoše papirni vukovi iz moje krvi?
Čoban pjeva.
Maglovite stranputice sanja duša. Slijepe ulice žudnje.
Tek pokoji prozor. Dvoja troja vrata tuđih kuća, sada ista.
Siva. Neraspoznatljiva.
Nekoliko imena. Ljubavnica. Hotela. Putovanja.
Je li to ono o čemu mnogi sanjaju?
Nije mi bila suđena strast, tek dahtanje.
Oklijevanje. Taština. Hinjena radost. Glumljena ljubav.
Ovo su godine pacova.
Svojim se vrlinama podsmijevam, tuđim porocima zavidim.
II
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 251