humanistika - Sarajevske Sveske

Ovo je vrijeme kada mi i kamenje može biti hrana, suhi vreli vazduh piće.
Predaleke zvijezde, lepeze nebeske, su ratni bubnjevi.
Mom uhu tako drag zvuk.
Prepuniće se uskoro tvoje krilo od tri kiše mojih poljubaca,
Pući će ti bedro,
Zamoriti gramziva utroba tvoja.
I ne slutiš, a već si zazidana u stup zaborava koji se najavljuje jutarnjim snopljem svjetla
Požnjevenog na krvoločnoj livadi neba - lažnog lica vječnosti.
Jer ja sam baobab koji hoda - sveto drvo bez sjene.
Vjetrovi mi povjeravaju tajne svih strana svijeta.
Vidim u budućnost.
Žene koje nemaju djece u podne će doći da stružu moju koru
Od koje će predveče da ispeku pogače koje će da pojedu
Da bi te noći rodile mušku djecu.
To su budući ratnici koji razumiju šta vjetrovi pričaju.
I mene je rodila jedna od njih.
A ja sam još gladan kukuruznog hljeba tvojih usana.
Tvojih očiju
U kojima su suze tvoje sklopljene od sedam različitih voda.
Tvojih poljubaca
Satkanih od sedam stotina različitih grijehova.
Zvijezda padalica tvoje kose.
Tebe.
Crnog hljeba mojih gorkih mora.
Ne slutiš, a kroz noć ka tebi jezdi jelen storogi
Koji do zvijezda može doskočiti
I koji na rogovima nosi zvjezdanu prašinu.
On grešnik je i bludnik.
Ja vječiti gubitnik.
Šiljci tvojih riječi, koplja blagoslovena, probadaju moju dušu.
Al’ ništa mi ne možeš. U svom ludilu koje tvoje ime ima
Ja pijem svoju krv umjesto vode
I vjerujem da me štiti sudbina zvijezda sa južnog kruga neba
Tvojim očima nevidljiv predio.
Ljubavna vatra je rijetko obmana.
Sve ću dati, u sve se pretvoriti, samo da budem tvoj ljubavnik u modroj noći grijeha.
Prerušit ću se u životinju četveronožnu samo da svjedočim sreći moga srca
ovjenčanoj tvojom preljubom.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 249