humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
ulice) iskače iz jednog u drugi svijet, oba privlačna a međusobno posve različita, oba otvorena a ipak svaki sa zauvijek neodgonetnutim tajnama. I dok mi pod prozorima u Rijeci poslijeponoćno vikendaško neartikulirano urlanje i disonantno zavijanje koje bi trebalo predstavljati pjevanje “naše mladosti” (“neka nama njih!”) uzrokuje aritmično lupanje srca i ritmično stezanje želuca i zuba, ovo amsterdamsko slavlje koje mi se također u sitne sate uvlači u krevet, koje promatram odozgo, iz svog mraka u potkrovlju, nemajući hrabrosti da mu se pridružim – mami osmijeh i čudnu čežnju, nepravedno izmještenu. Marcuse je umro prije više od trideset godina. Imam dva primjerka njegovog Jednodimenzionalnog čovjeka, jedan je iz 1968., drugi iz 1970. s potpisom moje majke koji sam našla kad smo 1978. “raščišćavali” njene stvari, kad je za sobom ostavila skladište nama (meni) nepoznatih “drangulija” iz svog života. Oba primjerka išarana su bilješkama, komentarima, uskličnicima, upitnicima, ima mnogo podvučenih redaka. Danas vidim kako je moja majka, inače liječnica, neuropsihijatar, vodila zapravo dvostruki život, od kojih je jedan za mene ostao zaključan i tu se sad više ništa ne može. I Marcuse mi se nekako zagubio, uselio se u jednu od onih zabačenih komorica moga mozga na čijim vratašcima piše “piknici u pustinji” a koja se otvaraju gotovo zavjerenički tiho, neočekivano. Tako, kad smo na Trgu Spui, u Akademskom kulturnom centru čiji sam ulaz i izlog također gledala s prozora dnevne sobe, kada smo historičar i kulturolog, profesor Frank van Vree, Guido Snel i ja pred oko stotinjak ljudi pričali o povijesti i Sonnenscheinu , komorica u kojoj već trideset godina koprcaju se Marcuse, moja majka, još neki ljudi, događaji, okamenjena i fluidna sjećanja, glasovi tihi i nervozni glasovi, čula sam, vidjela sam, kako se iz te zabačene ostave, prvo na prstima, pa uz sve sigurniji korak, u gotovo vojničkoj formaciji, figurice, kipići, torza, glave, lica, osmjesi, postrojavaju na tribinu pred nama i uzimaju riječ. Umjesto ona o Sonnenscheinu (na nizozemskom Zonneschijn), zasjela je druga (da li?) priča. Priča o našem tehnološki naprednom, takozvanom slobodnom demokratskom društvu u kojem “slobodne”, “demokratske” institucije postoje zato da bi ograničavale slobodu, potiskivale individualnost i kreativnost, zamagljivale eksploataciju i sputavale, pa i kažnjavale, stjecanje novih iskustava (identiteta). Pričalo se o tome kako se nametanjem lažnih potreba društvo zapravo kontrolira, kako se kritika društva efikasno i sustavno guši jer se elegantno ugurava u institucije. Pričali smo o zatvorenom tehnološkom društvu koje je stvorilo novi totalitarizam, a u njemu za one izvan procesa proizvodnje nema mjesta. O tome kako se iz te udobne, racionalizirane, nedemokratske slobode koju pruža razvijena industrijska civilizacija izlazi pobunom. O tome kako je revolucija moguća jedino ukoliko se generalizira osvješćivanje, a to osvješćivanje samo po sebi zahtijeva revoluciju. Onda je Eric Visser, direktor nakladničke kuće De Geus iz Brede, pozvao nas desetak na piće i zakusku, i sva ta galama utihnula je, duhovi su se vratili u svoju ćeliju, padao je snijeg. U Nizozemskoj, kino se piše bioskoop i ljudi se ljube triput. Smeće se iznosi utorkom i petkom, kažu mi, pred kuću, i ostavlja na pločniku. Prizor je tada grozomoran. Papir i staklo odnose se u posebne kontejnere na Konings plein (šest minuta hoda). Napunila sam veliku crnu vreću svakojakim kabastim 22 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
papirnim otpacima i odvukla je do tog Konings pleina, po kiši. Tamo sam zatekla četvrtastu metalnu kutiju oko metar visoku (manjih dimenzija od moje vreće), s prorezom nalik onome na poštanskim sandučićima. Nisam vjerovala što mi je bilo činiti. Vreću sam ostavila da kisne i nakon toga ništa nisam odvajala. Još jedno apsurdno zamajavanje nebitnim. Skupljanje pješčanih zrnaca u pustinji. Ali ljudi su poslušni, vole razdvajati smeće, reciklirati otpatke svojih (i tuđih) života. Poslušno ulijeću u zagrljaj “dobroti” koju mijese po džepovima kao što muškarci muljaju svoja muda, onda spavaju mirno. Fleur nas je odvela na večeru, Guida, Ilonku Reintjens, urednicu u De Geusu, koja je vlakom doputovala iz Brede, i Damira Šodana, koji je vlakom došao iz Haaga u kojem sad već više od deset godina prevodi one dosadne beskonačne spise, kakva šteta. Po Nizozemskoj ljudi se muvaju i zuje, bestrzajno klize kao da vrijeme drže u šaci a ne ono njih. Jeli smo u Brasserie Harkema, koja se ponosi svojim kućnim sistemom za pročišćavanje i flaširanje pitke vode (u vlastite, Harkema boce), pa u jelovniku opisuju proces njenog filtriranja, dodavanja mineralnih sastojaka i obrade ultraljubičastim zrakama. Stoga, kliču u Harkemi, voda u Harkemi nije voda iz česme, nego mineralna voda, osjetno boljeg okusa. No, ukoliko želite, poručuju u Harkemi, uvijek možete naručiti čašu obične vode, koja je besplatna. Inače, dobro smo jeli i dobro smo pili. Vino. Poslije sam s Damirom otišla u onaj moj “bar” u kojem smo pušili i pili konjak, onda je oko ponoći on uskočio u tramvaj, iz tramvaja u vlak za Haag, a ja se spiralnim stubama popela na svoj čardak. Fina jednostavnost, stresovi valjda vrebaju negdje drugdje. Damir nije pričao o svojim pjesmama, Damir Šodan izvrstan je pjesnik pa ne mora pričati o svojim pjesmama, ali sam zato, stojeći s njim za šankom, u dimu i galami, u Amsterdamu, u ulici Spiustraat, gledala kako se iz jedne knjige na polici u mojoj riječkoj sobi iskradaju stihovi, glasovi, šapati, kako isklizavaju iz Damirovih pisama “divljim” lutalicama, nomadima, jednom slavuju selici koji “rastjeruje nadaleko moćnije i važnije ptice… a u biti ga nemaš što vidjeti”, slušala kako riječi udaraju o kuće (Spinozinu i još neke), u crnim noćima, pratila ih od Bombaya do Briona, od Lisabona do norveških šuma, od Nečujma na Šolti do Petrograda, gledala ih kako putuju “crnim meridijanima”, plove starim brodovima, i bilo mi je dobro i ne sjećam se jesmo li uopće pričali ili samo pušili i pili onaj konjak. Poput Šodanovog Bakunjina, te noći sanjala sam “male lasice u snijegu” pod koji sam se uvukla misleći da je možda došlo vrijeme za umiranje, jer sad kad znam “kako je čitao Hitler”, treba li se za još nešto uhvatiti? Sutradan, otkrila sam da sauce Hollandaise nema veze s Nizozemskom, da to je francuski umak, i dani su (ponovno) tekli mirno. Kulinarstvo je već dugo svjetski hit. Zbog čega, možda bi trebalo proučiti. Televizijske emisije s kuhanjem postale su dosadne, prosto negledljive, a kako je siromašnih sve više, pogotovo onih kojima je televizijski program jedina duhovna nadgradnja, te emisije su i bezobrazne. Živahne predstave nasmijanih “šefova” i “šefica” odvijaju se u elegantnim kuhinjama u kojima se koristi posuđe visoke SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 23
- Page 2 and 3: Časopis Sarajevske sveske izražav
- Page 5 and 6: SADRŽAJ 32/33 U PRVOM LICU Samuel
- Page 7 and 8: Davor Beganović Postapokalipsa u z
- Page 9 and 10: U PRVOM LICU Samuel Žbogar SARAJEV
- Page 11 and 12: Samuel Žbogar Balkan: svi smo potr
- Page 13: U tom velikom zajedničkom projektu
- Page 16 and 17: Georg Breitner - Amsterdam
- Page 18 and 19: sti, da bi se nenadano, čak nakon
- Page 20 and 21: u magličastu prošlost, tamo na tr
- Page 24 and 25: kvalitete, namirnice su skupe i če
- Page 26 and 27: Sylvia Plath pisala je o tulipanima
- Page 28 and 29: nekako okej, ipak. Kad sam se vrati
- Page 30 and 31: jelo, u kojima hranu (hitro, u žur
- Page 32 and 33: sam utipkala Nenad Banda i otvorilo
- Page 34 and 35: odozdo, unose i nemir i čežnju. V
- Page 36 and 37: Dok sam bila u Torontu, Kena Sara W
- Page 38 and 39: pogotovo na njene ratne vođe, prof
- Page 40 and 41: Guido Snel odveo je Mašu i mene u
- Page 42 and 43: slala mi je fotografiju svoga djeda
- Page 45: Robert Alađozovski Šeherzada Dža
- Page 48 and 49: pravoj liniji vjetra - osluškivali
- Page 50 and 51: što struktuira samo razumijevanje
- Page 52 and 53: solutno najjačeg pokretača čitav
- Page 54 and 55: transplantacijom ključnih socijaln
- Page 56 and 57: U odnosu na Evropu, njena sadašnja
- Page 58 and 59: istorijskim iskustvima kroz koja je
- Page 60 and 61: osvojile Bosnu 1463. godine, tamo n
- Page 62 and 63: smatra najvrijednijim u ljudskom ž
- Page 64 and 65: Berlin, bilo je potpuno isto. I mis
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
- Page 68 and 69: U kontekstu suverenosti svakog ljud
- Page 70 and 71: jedan od najčudnijih susreta s pis
papirnim otpacima i odvukla je do tog Konings pleina, po kiši. Tamo sam zatekla<br />
četvrtastu metalnu kutiju oko metar visoku (manjih dimenzija od moje vreće), s<br />
prorezom nalik onome na poštanskim sandučićima. Nisam vjerovala što mi je bilo<br />
činiti. Vreću sam ostavila da kisne i nakon toga ništa nisam odvajala. Još jedno apsurdno<br />
zamajavanje nebitnim. Skupljanje pješčanih zrnaca u pustinji. Ali ljudi su<br />
poslušni, vole razdvajati smeće, reciklirati otpatke svojih (i tuđih) života. Poslušno<br />
ulijeću u zagrljaj “dobroti” koju mijese po džepovima kao što muškarci muljaju svoja<br />
muda, onda spavaju mirno.<br />
Fleur nas je odvela na večeru, Guida, Ilonku Reintjens, urednicu u De Geusu,<br />
koja je vlakom doputovala iz Brede, i Damira Šodana, koji je vlakom došao<br />
iz Haaga u kojem sad već više od deset godina prevodi one dosadne beskonačne<br />
spise, kakva šteta. Po Nizozemskoj ljudi se muvaju i zuje, bestrzajno klize kao da<br />
vrijeme drže u šaci a ne ono njih. Jeli smo u Brasserie Harkema, koja se ponosi<br />
svojim kućnim sistemom za pročišćavanje i flaširanje pitke vode (u vlastite, Harkema<br />
boce), pa u jelovniku opisuju proces njenog filtriranja, dodavanja mineralnih<br />
sastojaka i obrade ultraljubičastim zrakama. Stoga, kliču u Harkemi, voda u<br />
Harkemi nije voda iz česme, nego mineralna voda, osjetno boljeg okusa. No, ukoliko<br />
želite, poručuju u Harkemi, uvijek možete naručiti čašu obične vode, koja je<br />
besplatna. Inače, dobro smo jeli i dobro smo pili. Vino. Poslije sam s Damirom<br />
otišla u onaj moj “bar” u kojem smo pušili i pili konjak, onda je oko ponoći on<br />
uskočio u tramvaj, iz tramvaja u vlak za Haag, a ja se spiralnim stubama popela<br />
na svoj čardak. Fina jednostavnost, stresovi valjda vrebaju negdje drugdje. Damir<br />
nije pričao o svojim pjesmama, Damir Šodan izvrstan je pjesnik pa ne mora pričati<br />
o svojim pjesmama, ali sam zato, stojeći s njim za šankom, u dimu i galami, u<br />
Amsterdamu, u ulici Spiustraat, gledala kako se iz jedne knjige na polici u mojoj<br />
riječkoj sobi iskradaju stihovi, glasovi, šapati, kako isklizavaju iz Damirovih pisama<br />
“divljim” lutalicama, nomadima, jednom slavuju selici koji “rastjeruje nadaleko<br />
moćnije i važnije ptice… a u biti ga nemaš što vidjeti”, slušala kako riječi<br />
udaraju o kuće (Spinozinu i još neke), u crnim noćima, pratila ih od Bombaya do<br />
Briona, od Lisabona do norveških šuma, od Nečujma na Šolti do Petrograda, gledala<br />
ih kako putuju “crnim meridijanima”, plove starim brodovima, i bilo mi je<br />
dobro i ne sjećam se jesmo li uopće pričali ili samo pušili i pili onaj konjak. Poput<br />
Šodanovog Bakunjina, te noći sanjala sam “male lasice u snijegu” pod koji sam se<br />
uvukla misleći da je možda došlo vrijeme za umiranje, jer sad kad znam “kako je<br />
čitao Hitler”, treba li se za još nešto uhvatiti?<br />
Sutradan, otkrila sam da sauce Hollandaise nema veze s Nizozemskom, da to je<br />
francuski umak, i dani su (ponovno) tekli mirno.<br />
Kulinarstvo je već dugo svjetski hit. Zbog čega, možda bi trebalo proučiti.<br />
Televizijske emisije s kuhanjem postale su dosadne, prosto negledljive, a kako je<br />
siromašnih sve više, pogotovo onih kojima je televizijski program jedina duhovna<br />
nadgradnja, te emisije su i bezobrazne. Živahne predstave nasmijanih “šefova”<br />
i “šefica” odvijaju se u elegantnim kuhinjama u kojima se koristi posuđe visoke<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 23
Change language