humanistika - Sarajevske Sveske

Za Terezom su ostali otisci starki broj 37, tragovi stopa koji presijecaju plažu i
nastavljaju dalje kao da pijesak ne završava, kao da se ta plaža popela skroz gore do
ceste gdje Terezinih tragova nestaje iza kućice fast fooda na kojoj piše kebab i topli
sendviči, a možda i dalje, do magistrale i iza novih peterokatnica. Ako stisne oči i
zaškilji prema brdima, ona postaju sprudovi od stiropora.
U autobusu sjedi nekoliko žena nosova crvenih od hladnoće, okrenutih prema
zamagljenom staklu, vjerojatno čistačice i blagajnice u novom Šoping centru na
izlazu iz naselja. Neke klimnu umjesto pozdrava, druge je jedva primjećuju. Broji
sitniš i kod šofera kupuje kartu. Na zadnjem se sjedalu kao i obično vozi Siromašni
Saša. Nekad ga sretne u gradu, on obilazi štekate i žica kune, a ljudi govore: Jadan ti
je, a nije ni Cigo. I vade kunu ili dvije za vodene oči Siromašnog Saše. On promatra
Terezin veliki trbuh i vlažno svjetlo koje se ljeska u tamnoj kosi i taj ga prizor tjera
na neko radosno nekontrolirano žmirkanje, tik. Sviđa mu se ona, ovako okrugla,
topla i blistava, Saša se nasmije svaki put kad joj zgrabi pogled. Tereza vadi jednog
medu iz novčanika i utiskuje mu ga u šaku.
“Di ideš Tere?” pita je Saša i kopa nos.
“To te se ne tiče”, odgovara. Ali glas joj je blag, a lice djetinjasto, bez ijedne oštre
crte.
“I ne kopaj rudnik”, kaže mu. “Neš nać zlato”, kaže i izlazi iz autobusa, jer na
ovoj stanici presjeda, i maše Siromašnom Saši.
On se tako vozi i grije se. Danas je hladno. I gluho, isključen ton.
Neko vrijeme Tereza ostaje stisnuta ispod plastike zapišane čekaonice, pogledavajući
uz cestu koja je izvela iz grada i naselja, a onda se odluči nastaviti pješke.
Moguće taj autobus i ne vozi danas, misli.
Sad kad nema nikoga tko bi je mogao zaustaviti i pitati, Tereza gazi sporije,
noge su joj teže, a patike potpuno mokre. Gazi kroz sve dublji snijeg. Bila je tako
tanka da ju je zvao gušterice, a sad se gega uz cestu, nezgrapna i tijelo je ne sluša,
kasni za njom ili je izdaje. Povremeno opsuje kamiondžije ako je preplaše sirenama.
Oni su razdražljivi od noćne vožnje po ovakvim uvjetima. Registarske tablice su
s juga i jugoistoka Europe. Sa cerada kamiona lome se i padaju na asfalt gromade
blatnjavog leda.
Ali već iza benzinske, gubi se ponovo Terezin plitki trag sa zvijezdom na peti,
jer snijeg pada gušće. Zamakla je iza hangara i skladišta, tamo gdje prestaju kuće i
put, među čupavu brnistru i kuštravu draču na neobrađenoj poljani poviše koje se,
sa zapada, gruvaju tamni oblaci. Kozje su staze zatrpane, zametene onim stiroporom
što se truni nad tvojim ispupčenim mekim trbuhom, nad tvojom, kozo nedokazana,
tvrdom glavom.
Je li kriva kuja, on ili ona, Terezi više nije važno, vrijeme je da se vrati doma.
“Kozo nedokazana.” To joj je rekao prije deset dana, uzeo psa i nestao. Kuja je
kriva.
Kuja se zove Penelopa, pit bull – najgadnije stvorenje koje je Tereza vidjela,
čudovište.
Od početka se nisu mogle.
210 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33