humanistika - Sarajevske Sveske

Olja Savičević Ivančević
SNIJEG
“Tereza, Tereza”, procurilo je niz ulicu.
Nije još ni svanulo, a babe koje čekaju da Šiptar s bukom otvori vrata dućana
vidjele su kad je projurila s malim ruksakom na leđima. Neke su isturile glave
prema Dugoj ulici i pratile kako se mlada žena (vrlo mlada žena), penje prema autobusnoj
stanici. Šiptar jutros kasni s kruhom jer je sinoć počelo sniježiti, a ovdje
i običan pljusak izaziva prometni kolaps. Vrijeme se zamrzne i prostor i sve u njemu
se ukoči. Ni more se ne ljulja, ljudi kroz otvorene škure ili kroz plastične grilje
gledaju u snijeg u okviru prozora kao u snijeg na ekranu. Kroz grilje su vidjeli i
Terezu: u platnenim patikama i novom crvenom džemperu koji se s prednje strane
zaokružio u veliku loptu, u klupko vune pod kojim spava jedna maca nerođena.
To više, ni kad bi htjela, ne može sakriti ta Tereza koja nekamo ide s ruksakom na
leđima. Prema autobusnoj, izgleda. Ne uspijeva više zakopčati ni muški kaput koji
je obukla, njegov.
Hoće li snijeg padati cijeli dan kao što kažu meteorolozi? Svi govore o tome,
jer ovdje snijeg pada jednom u pet godina i nikad ne pada dovoljno dugo da se zadrži.
Već su se zabijelile palme i cvijeće na balkonima pod kojima prolazi. I ona misli
kako u tome ima čarolije.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 209