humanistika - Sarajevske Sveske

eskrajnom nizu sfingi nizale s obje strane popločane aleje, od Karnaka do Luksora,
kojom se i kretala procesija Lijepe svečanosti. Iz jednog povećeg gnijezda-slova
vinuše se dva orla-lešinara i sletješe na barku boginje Mut, a odmah za njima prhnuše
i dva sokola koja prispješe na lađu boga Khonsua. Od samo jedne jedine riječi
mornar ukazaše se stotine mornara, ali su stajali na obali. Od jedne jedine riječi vojnik
ukazaše se stotine vojnika odjevenih u iste uniformirane pregače, sa lukovima,
sulicama, kratkim ubojitim sječivima i kožnim štitovima. Na povike oficira vojnici
i mornari potegoše konopce i uz bodrenje naroda, svirku, igru i molitve, povukoše
lađe. Uto se Ašait i ja nađosmo kraj vode i ona odmah, žurno, sve tri tacne zamrlja
muljem, sačeka da se blato malo sasuši, pa ih ponovo tutnu u moje ruke. Onda opra
i onu svoju zdjelu.
Ašait nije znala da je Amon Ra sada najmoćniji bog u Egiptu, a nije znala ni to
da je sedam dana i sedam noći plovidbe niz Nil daleko od svoje kuće u Memfisa. Ona
nikad nije vidjela nijednu piramidu, ni od onih najvećih, ni od onih najmanjih, pa
čak ni Đoserovu, onu koju sam sagradio ja, jer nisu bile ni sagrađane za njena života.
Ona nije znala da je najmanje šesnaest stoljeća daleko od svoga groba. Pa ipak, ona
se ničemu oko sebe nije čudila, ni slovima, ni ljudima, ona je bila sasvim zadovoljna
samo svojom brigom za mene, njena odanost bila je potpuna, i jedino bi je kakva
prisila, ili smrt, mogli od mene udaljiti. Za drugu čast, osim službe u mojoj kući, ona
nije ni znala ni marila, u me se sasvim pouzdavala.
Nilom, čija se druga obala nije ni nazirala, plovilo je na hiljade lađa, barki, čamaca
i splavova. Sada su teglenice na vesla vukle sve tri ogromne raskošne lađe netera
na kojima su stajale još i tri neplo veće, prenosive lađe istih netera, u svojim
ležištima, iznesene iz hramova u prethodnoj ophodnji, a u kojima su opet bila sve
tri boga od pozlaćena drveta: Amon, Mut i njihov sin Khonsu. Čučnuvši, osjetim da
sam čučnuo kao Neferti, a ne kao Abdulah, jer je čučeći položaj u drevnom Egiptu
bio kao sjedeći položaj u potonjim vremenima. Umoran, oborim glavu na koljena da
malo predahnem, da odmorim pogled, a kad sam podigao glavu i otvorio oči, na Nilu
se, umjesto plovila, u skupinama i pojedinačno, njihalo i ljuljuškalo bezbroj velikih
i malih providnih, kao vodom ispisanih, hijeroglifa. U jatu gusaka, koje su se sporo
gegale uz obalu rijeke, ugledam i jednu prozirnu i nepomičnu. Prekrasna patka
u letu, raširenih krila, lebdjela je kao stakleni hijeroglif. I ne samo jedna. Tri pera
istine boginje Ma’at, okrenuta nebu, nepomično su visila u zraku. Hijeroglifi, koji su
sada prekrili sve oko nas, bili su providni i kroz njih se moglo nesmetano prolaziti,
pa ih nisam morao ni čitati, nigdje više nije bilo ni crnih ni crvenih znakova hijeratskog
pisma. “Najzad ćemo saznati kojeg sam ono faraona vidio”, pomislim.
208 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33