humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
sti, da bi se nenadano, čak nakon nekoliko desetljeća, nepozvane, sve nabrekle od životnosti, ponovno otvorile i unijele mali nered u našu zbilju. Sad vidim, dvadeseto stoljeće pričalo je stalno jednu te istu priču, a ja sam morala ostarjeti da bih bar neke njegove kopče pohvatala. Not I (Ne ja) odvija se u mračnom prostoru u kojem samo jedna svjetlosna zraka obasjava crvena ženska usta postavljena visoko gore, tri do četiri metra iznad pozornice, i ta usta logoreično, strelovito i bez daha, pričaju svoju, našu priču; u tami obasjanoj jednom prodornom zrakom. To biće svedeno na usta kao da osluškuje storiju, skasku, zakopanu u dubokoj tišini koju publika ne uspijeva uhvatiti, ali zato gotovo u letu hvata ostatke života te neimenovane žene koja se nakon dugogodišnje šutnje sva pretočila u vlastita (ili tuđa?) usta. Publika hvata osmuđene pahulje, ostatke, koji joj lelujavo padaju na prsa, pa izgleda kao da se mala dvorana pretvara u slagalište, u skladište, karboniziranih leševa. Razabire se tu isprekidano kazivanje o životu bez ljubavi, o napuštenosti, o bezglasju, o nasilju, o smrtima i nestancima, o besciljnom tumaranju kroz opustošene krajolike. I tako sve u krug. Nema novog početka, nema početka jer nema ni kraja. I Posljednji tango u Parizu i Ne ja i ona Crvena četvrt s mladim i starim, debelim i mršavim golišavim ženama u izlozima iza kojih se naziru uski jeftini ležajevi sa zgužvanim prekrivačima, samo su bezglasni krik (ili vapaj?), neizbježan i bezizlazan. Potraga za novim glasom koja završava porazno. I Posljednji tango u Parizu i Ne ja i Crvena četvrt tada, 1970-tih, rušili su norme zanata i struke, unosili zbrku u uredno posloženo življenje. Poslije, krajem dvadesetog stoljeća, umjetnost se uglavnom smirila (urušila?), a na prostituciju smo oguglali, vrijeme je prestalo talasati, zgrbilo se i krenulo starjeti ružno, uz zadah. S tim sam mislima, nakon gotovo četrdeset godina, u februaru 2010. ponovno sletjela na nizozemsko tlo. U avionu hvata me nervoza. Do mene sjedi muškarac srednjih godina s neviđeno tankim usnicama i s i-podom koji ne želi isključiti, izbezumljeno kažiprstom klizi po monitoru naprijed-natrag, gore-dolje, pali-gasi, pali-gasi, posve debilno a avion nikako da uzleti. Kasnimo tri sata. Mali kvar na motoru, zacvrkuta stjuardesa, pa se vraćamo u aerodromsku zgradu i čekamo i jedemo tople sendviče i pijemo nerazumno skupe kave jer već je prošlo podne i trebali smo odavno sletjeti na Schiphol. Ruksak s deset knjiga, s pravom tipkovnicom za moj laptop jer ne mogu prčkati po njegovoj infantilnoj tastaturi, par bombonijera da se nađu kao usputni pokloni, šljivovica za Guida Snela, koji se na nizozemskom izgovara Hido, a koji je preveo Sonnenschein (odlično, kažu), i cigarete za mjesec dana ( jer “tamo” nema kutije ispod 4 eura), sve to premještam iz ruke u ruku i pri tom se u hodu užasno klatim. I u Amsterdamu pada kiša, hladno je, strahovito puše, ne mogu izvaditi kišobran jer su mi ruke zauzete, već dugo mi nedostaje treća ruka, poput nekog trećeg oka, jedna što bi izlazila kod pojasa u vidu kuke, na koju bih mogla vješati razne predmete, prehrambene i poslovne. Ode frizura, izgledam kao da sam izronila iz neke vode, i jesam, izronila sam (nemoj stalno govoriti loše o Hrvatskoj, svaki put kad nekud otputujem upozorava me Irena), ipak, izronila sam iz čamotinje croatice i uranjam – vidjet ćemo u što. Uzimam taksi do Spuistraata, koji se izgovara Spaustraat – s dva buketa rasnih bijelih ruža sačekuje me prekrasna Fleur van Koppen (i 18 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
sama nalik cvijetu), bujne riđe kose, jarko crveno namazanih usana, sva prozračna i vedra, ljepša varijanta Hanne Schygulla kakvu je pamtimo iz Braka Marije Braun. Trebalo bi sada opisivati taj stan. Prethodni stanari na writer-in-residence programu Nizozemske fondacije za književnost pedantno to rade, opčinjeni. Stan jest prekrasan, u strogom središtu grada, prostran i svijetao, na dva nivoa, moderno i minimalistički namješten. U njemu je toplo, hodam bosa i pjevam pogotovo dok se penjem i spuštam ulaštenim stubama od bijelog drva koje vode na galeriju gdje je spavaća soba a vani pada snijeg. Stan je na trećem katu, visoko, s jedne strane imam pregled čitavog trga Spui (izgovara se Spau), na kojem su knjižare i veliko muvanje, koji je zapravo jedan knjižni trg (u prizemlju se nalazi čuvena knjižara Athenaeum koja zajedno s Fondacijom i Sveučilištem sudjeluje u ovom programu), s druge strane gleda na “moju” široku i bučnu Spuistraat, načičkanu kafićima i restoranima, ulicu koju presijecaju srednjovjekovne kaldrmisane “kale”, mračne i tajnovite, u kojima se koraci tiho kotrljaju sve dok ne dotapkaju do mostova i kanala, gdje ušute. Najviše impresioniraju prozori. Prozori u stanu i prozori u Amsterdamu. U stanu, cijelom dužinom i gotovo cijelom visinom prostiru se duž dvaju dugačkih zidova dnevnog boravka, kao da sam u staklenoj kutiji iz koje mogu poletjeti kad poželim. Ali, kome ove bilješke mogu koristiti? Onima koji nisu bili u Amsterdamu, onima koji su bili u Amsterdamu – da vide poklapaju li nam se dojmovi, onima koji žive u Amsterdamu i sve ovo što zapisujem već znaju? To mi je zadatak, to Fondacija traži – da joj serviram svoju vizuru Amsterdama. Bijele ruže koje je donijela Fleur ispadaju iz slike. Nisam pisala u Amsterdamu. Bilo je šteta pisati u Amsterdamu, gubljenje vremena, zamajavanje nebitnim, onako zatečena u dvadeset-šestodnevnom zagrljaju nepoznatog ljubavnika. Nemam vremena za istraživanje cijeloga grada, njegovih rubnih dijelova, otvorenih prostora i parkova. Vrtim se po središtu, kružim njegovom jezgrom. Poput paukove mreže – osam stotina godina stare putanje spojene mostovima i kanalima hvataju hodača u svoje labirinte, ponekad stežu pluća pa ponestane daha. U tom središtu ulazi se u čudesne i zatomljene prošlosti, poznate ili sanjane, svejedno, u sporo vrijeme koje se razlijeva po stvarnosti i noću vodi iza ogledala. Za razliku od Camusovog junaka Clamencea, koji se po koncentričnim krugovima Amsterdama spušta do (vlastitog) devetog kruga, ispod razine mora, moje dvadesetodnevno surfanje Amsterdamom nikako nije ni dubinsko ni sondažno, nego vodoravno i zbrkano, više poput felše. Ono se sužava i širi, posve u skladu s novim stoljećem, obezglavljeno a monotono i plošno, ni u što. Dakle bezbolno. (Ono drugo putovanje, clamenceovsko i camusovsko, u središte apsurda, nadam se, već je okončano.) Stubišta su uska i niska. Stubište u mojoj zgradi još je i spiralno, veći koferi jedva prolaze. Namještaj se unosi kranovima i čekrcima – kroz prozore. Unutarnja prostranstva u sudaru s onim uskim i stiješnjenim vanjskim. U iritirajuće brzom (i bučnom) vremenu (u kojem kao da se jedino ulični hodači kotrljaju lijeno i dosadno), u ovom dobu sveg od histeričnih trzaja nalik kakvom neliječenom i neizlječivom epileptičaru, uranjam u čudesnu gustu bezvremenost, SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 19
- Page 2 and 3: Časopis Sarajevske sveske izražav
- Page 5 and 6: SADRŽAJ 32/33 U PRVOM LICU Samuel
- Page 7 and 8: Davor Beganović Postapokalipsa u z
- Page 9 and 10: U PRVOM LICU Samuel Žbogar SARAJEV
- Page 11 and 12: Samuel Žbogar Balkan: svi smo potr
- Page 13: U tom velikom zajedničkom projektu
- Page 16 and 17: Georg Breitner - Amsterdam
- Page 20 and 21: u magličastu prošlost, tamo na tr
- Page 22 and 23: ulice) iskače iz jednog u drugi sv
- Page 24 and 25: kvalitete, namirnice su skupe i če
- Page 26 and 27: Sylvia Plath pisala je o tulipanima
- Page 28 and 29: nekako okej, ipak. Kad sam se vrati
- Page 30 and 31: jelo, u kojima hranu (hitro, u žur
- Page 32 and 33: sam utipkala Nenad Banda i otvorilo
- Page 34 and 35: odozdo, unose i nemir i čežnju. V
- Page 36 and 37: Dok sam bila u Torontu, Kena Sara W
- Page 38 and 39: pogotovo na njene ratne vođe, prof
- Page 40 and 41: Guido Snel odveo je Mašu i mene u
- Page 42 and 43: slala mi je fotografiju svoga djeda
- Page 45: Robert Alađozovski Šeherzada Dža
- Page 48 and 49: pravoj liniji vjetra - osluškivali
- Page 50 and 51: što struktuira samo razumijevanje
- Page 52 and 53: solutno najjačeg pokretača čitav
- Page 54 and 55: transplantacijom ključnih socijaln
- Page 56 and 57: U odnosu na Evropu, njena sadašnja
- Page 58 and 59: istorijskim iskustvima kroz koja je
- Page 60 and 61: osvojile Bosnu 1463. godine, tamo n
- Page 62 and 63: smatra najvrijednijim u ljudskom ž
- Page 64 and 65: Berlin, bilo je potpuno isto. I mis
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
sama nalik cvijetu), bujne riđe kose, jarko crveno namazanih usana, sva prozračna<br />
i vedra, ljepša varijanta Hanne Schygulla kakvu je pamtimo iz Braka Marije Braun.<br />
Trebalo bi sada opisivati taj stan. Prethodni stanari na writer-in-residence<br />
programu Nizozemske fondacije za književnost pedantno to rade, opčinjeni. Stan<br />
jest prekrasan, u strogom središtu grada, prostran i svijetao, na dva nivoa, moderno<br />
i minimalistički namješten. U njemu je toplo, hodam bosa i pjevam pogotovo<br />
dok se penjem i spuštam ulaštenim stubama od bijelog drva koje vode na galeriju<br />
gdje je spavaća soba a vani pada snijeg. Stan je na trećem katu, visoko, s jedne<br />
strane imam pregled čitavog trga Spui (izgovara se Spau), na kojem su knjižare<br />
i veliko muvanje, koji je zapravo jedan knjižni trg (u prizemlju se nalazi čuvena<br />
knjižara Athenaeum koja zajedno s Fondacijom i Sveučilištem sudjeluje u ovom<br />
programu), s druge strane gleda na “moju” široku i bučnu Spuistraat, načičkanu<br />
kafićima i restoranima, ulicu koju presijecaju srednjovjekovne kaldrmisane<br />
“kale”, mračne i tajnovite, u kojima se koraci tiho kotrljaju sve dok ne dotapkaju<br />
do mostova i kanala, gdje ušute. Najviše impresioniraju prozori. Prozori u stanu<br />
i prozori u Amsterdamu. U stanu, cijelom dužinom i gotovo cijelom visinom prostiru<br />
se duž dvaju dugačkih zidova dnevnog boravka, kao da sam u staklenoj kutiji<br />
iz koje mogu poletjeti kad poželim.<br />
Ali, kome ove bilješke mogu koristiti? Onima koji nisu bili u Amsterdamu, onima<br />
koji su bili u Amsterdamu – da vide poklapaju li nam se dojmovi, onima koji žive<br />
u Amsterdamu i sve ovo što zapisujem već znaju? To mi je zadatak, to Fondacija<br />
traži – da joj serviram svoju vizuru Amsterdama.<br />
Bijele ruže koje je donijela Fleur ispadaju iz slike.<br />
Nisam pisala u Amsterdamu. Bilo je šteta pisati u Amsterdamu, gubljenje vremena,<br />
zamajavanje nebitnim, onako zatečena u dvadeset-šestodnevnom zagrljaju<br />
nepoznatog ljubavnika.<br />
Nemam vremena za istraživanje cijeloga grada, njegovih rubnih dijelova, otvorenih<br />
prostora i parkova. Vrtim se po središtu, kružim njegovom jezgrom. Poput<br />
paukove mreže – osam stotina godina stare putanje spojene mostovima i kanalima<br />
hvataju hodača u svoje labirinte, ponekad stežu pluća pa ponestane daha. U tom<br />
središtu ulazi se u čudesne i zatomljene prošlosti, poznate ili sanjane, svejedno, u<br />
sporo vrijeme koje se razlijeva po stvarnosti i noću vodi iza ogledala. Za razliku od<br />
Camusovog junaka Clamencea, koji se po koncentričnim krugovima Amsterdama<br />
spušta do (vlastitog) devetog kruga, ispod razine mora, moje dvadesetodnevno<br />
surfanje Amsterdamom nikako nije ni dubinsko ni sondažno, nego vodoravno<br />
i zbrkano, više poput felše. Ono se sužava i širi, posve u skladu s novim stoljećem,<br />
obezglavljeno a monotono i plošno, ni u što. Dakle bezbolno. (Ono drugo putovanje,<br />
clamenceovsko i camusovsko, u središte apsurda, nadam se, već je okončano.)<br />
Stubišta su uska i niska. Stubište u mojoj zgradi još je i spiralno, veći koferi<br />
jedva prolaze. Namještaj se unosi kranovima i čekrcima – kroz prozore. Unutarnja<br />
prostranstva u sudaru s onim uskim i stiješnjenim vanjskim.<br />
U iritirajuće brzom (i bučnom) vremenu (u kojem kao da se jedino ulični hodači<br />
kotrljaju lijeno i dosadno), u ovom dobu sveg od histeričnih trzaja nalik kakvom<br />
neliječenom i neizlječivom epileptičaru, uranjam u čudesnu gustu bezvremenost,<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 19
Change language