humanistika - Sarajevske Sveske

koji rezultira plodotvornim kulturološkim polilogom. U nizu primjera navest ću
kao dovoljno ilustrativan Ćatićev kulturološki ciklus soneta O ženi, koji nije samo
stvaralački prolazak kroz različite tradicije u ahistorijskom obzoru, već i učitavanje
matične duhovnosti, odnosno formativnog obrasca sevdalinke u druge tradicijske
kontekste. Upečatljiv primjer jeste i glasovita Ćatićeva pjesma Teubei nesuh, koja
stapa dva duhovna obrasca, sufijsko pokajanje, ali i kršćanski model ispovijesti,
jer se u njoj i doslovno i metaforički imenuje grijeh, a sjećanje na grijeh i njegovo
imenovanja u sufijskom stavu, kako u Leksikonu islama sugerira Nerkez Smailagić,
zabranjeno je stoga što ono znači zanemarivanje Boga. To je i bio razlog Evi Vitray
Meyerovitch 11 da 13 stihova iz ove pjesme izbaci u Antologiji svjetske sufijske poezije.
No, Ćatić se ne samo sjeća, ne samo da imenuje grijeh, on ga i stvaralački uobličava
na podlozi mitske šifre: I slavih Bakha kao sveto Biće... Veneri pete jezikom sam lizo.
Time ovaj pjesnik stapa dva duhovna obrasca u jedinstvo novog kvaliteta unutar
kojeg stvaralački komuniciraju islamska i kršćanska duhovnost sa antičkom
tradicijom u obzoru pjesnikove molitve za Ljepotom, koja se realizira unutar semantičke
dvojnosti: sufisjke čežnje za Ljepotom kao jednim od atributa/imena
Božanstva, s jedne, i simbolističkog umjetničkog zanosa kultom ljepote kao vrhunaravnog
izraza mističnog svejedinstva svijeta i njegove harmonije, s druge strane.
Ova pjesma jedan je od vrhunskih dosega bosanskoga kulturnog poliloga koji se
stvaralački realizira u artističkom književnom modelu.
Tačnost stava Jurija Tinjanova 12 da književni tekst u načelu ne postoji pojedinačno,
već samo kao sastavni dio jedne istovremene cjeline književnosti i njene tradicije,
a ta tradicija nije naprosto neka veza s prošlim tekstovima, već dijakronička sprega
uvjeta, pri čemu ona egzistira kao književna evolucija pokazuje se i na primjeru dijahronijske
osi artističkog književnog modela u Bosni i Hercegovini. Taj model u svom
začetku razvija se u okvirima višekompozitne književnosti unutar koje nacionalne
literature tvore interliterarnu zajednicu. Nacionalne tradicije u poliloškoj sprezi će
u narednoj fazi moderne, koju zaklapaju poetičko-stilski formativni obrasci ekspresionizma,
egzistencijalizma, neosimbolizma, neonadrealizma i neoavangardizma, tj.
modernističkih izama i neoizama pri transformiranju artističkog u strukturalistički
model književnosti, generirati izrazito složen sistem odnosa između sebe.
Na skali od depersonaliziranog preko disperzivnog lirskog/narativnog subjekta
moguće je pratiti ne samo evolutivni tok unutar žanrovske raslojenosti ovdašnje
literature nego i promjene odnosa prema tradiciji, da bi svako novo vrijedno djelo
mijenjalo ukupan poredak vrijednosti. Otud će A. B. Šimić presudno utjecati na pjesništvo
lirske revolucije, ali i izvršiti prevrednovanje vertikale vrijednosti u bosanskohercegovačkoj
interliterarnoj zajednici, kao što će Krleža npr. u novelistici na
razini sinhrone osi presudno poetički odrediti vrijednosno najbitniji dio bosanske
prozne produkcije, a da o vezama između Hamsuna i Hume i ne govorim.
Međutim ni ekspresionistička lirska revolucija nije se u ovdašnjoj interliterarnoj
zajednici ispoljila tek na jednodimenzionalnom planu odnosa prema tradiciji.
11 Isp. Eva Vitray Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Zagreb, 1988.
12 Isp. Jurij Tinjanov, Pitanje književne povijesti, Zagreb, 1998.
174 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33