humanistika - Sarajevske Sveske

neobrazovanog ”pjesničkog genija”. Uz to, ako pisac boluje od jektike, ispunio je sve
uslove našeg romantizma za besmrtnog klasika.
Taj trend i danas obilježava našu književnu praksu u onom regresivnom modelu
oslonjenom na historizaciju nasljeđa 4 kao ključni formativni i idejni obrazac.
Takav model romantizma, karakterističan za gotovo sve tzv. mlađe slavenske književnosti,
u potpunoj je suprotnosti onom romantizmu razvijanom u visokodiferenciranim,
individualiziranim, zapadnoevropskim literaturama, prije svega onoj poetici
romantizma koju zasnivaju npr. W. Wordsworth i S. T. Coleridge u engleskoj,
ili, pak, pisci Jenskog kruga u njemačkoj književnosti.
Pravi poredbeni predmet u tom pogledu jeste struktura epa. Ep u visokodiferenciranim
literaturama, kao što je to npr. slučaj sa Byronovim ili Puškinovim
epovima, koristi individualiziranog junaka koji je definitivno raskinuo veze sa kolektivom
ostavši sam na poprištu egzistencijalnog relativizma i besmisla, pri čemu
takav junak baštini koliko Odiseja, isto toliko i Hamleta, ali i lik tužnog viteza od
Manče, što je, uz fabularnu zanimljivost utemeljenu na kazivanju o individualnoj
sudbini, razlog književnoj historiji i kritici da se takav ep detektira kao roman u stihovima.
Ep u južnoslavenskim literaturama u procesu historizacije nasljeđa ostao
je nacionalno normiran, sa apsolutizmom kolektivnih vrijednosti, ”historijske istine”
i ideološkom nomenklaturom u svojoj osnovi. Otud se on, kao i usmena epika,
bazira na govoru o presudnoj temi za kolektiv i ideologijskoj shemi kolektivnog opstanka,
dok je romantičarski ep u visokodiferenciranim književnostima baziran na
strukturi napete, zanimljive priče o individualnom slučaju.
U krajnjem izvodu, južnoslavenski ep dosljedno preuzima formativni obrazac
epske pjesme, bez njegovog preslojavanja i transformiranja u sasvim drugačije
kontekstualiziranoj i zasnovanoj strukturi. Suštinu tog obrasca okarakterizirao je
još Vuk rekavši da bi ove pjesme bile drugačije da su zapisane samo nekoliko godina
pred ustanak, što znači da je politička potreba Prvog srpskog ustanka u bitnoj mjeri
odredila pjesmu, nametnula joj i cilj i funkciju govora, te je na koncu pretvorila u
političko sredstvo homogeniziranja naroda.
Paradoksalno, ali južnoslavenski romantizmi ne razvijaju, sem u zaista iznimnim
slučajevima, dijalog s tradicijom, već generiraju folklorizaciju književnosti
kao osnovicu svih formativnih postupaka. U tom procesu samo su rijetki pjesnici
zavirili u ”zabran” preko nacionalne međe, kao Šantić npr. u inspirativno i plodotvorno
područje interkulturne sevdalinke ili Stanko Vraz u orijentalnu formu gazela.
Ta linija Šantićeva i Vrazova pjesništva, ali ne samo one, i ne samo u njihovom
slučaju, primjer su dijaloške, odnosno poliloške zasnovanosti interkulturnog modela
romantizma u južnoslavenskim književnostima.
Ali, dominantni horizont romantizma u južnoslavenskim literaturama ispunjen
je čežnjom i težnjom za čistim nacionalnim sadržajem, pa je njegova poetika
monološki strukturirana, dok je kulturni kod životne svakodnevnice, tj. svakodnevnih
životnih praksi potpuno suprotan takvom literarnom nastojanju. Bez obzira na
4 O procesu historizacije i estetizacije tradicije šire vidjeti u Hatidža Dizdarević, Utva zlatokrila,
Beograd, 1997.
170 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33