humanistika - Sarajevske Sveske

Daša Drndić
Džepni Amsterdam
Let na liniji Beograd – New York bio je s
presjedanjem u Amsterdamu, gdje sam
išetala s aerodroma i ostala tri dana. Bilo
je to sredinom 1970-tih. Imala sam dvadeset
i nešto godina, imala sam snagu i
korak za polijetanje. (Danas to nemam.)
Po džepovima nosila sam sveučilišnu diplomu,
nekoliko ljubavnih avantura, nakon
burne i razočaravajuće 1968. – neuspješnu
bitku s birokratskim partijskim
službenicima i prestrašenim radnicima
beogradske izdavačke kuće “Vuk Karadžić”,
poslije koje sam dobila otkaz, dvije
godine staža na Radničkom univerzitetu
“Đuro Salaj” kao profesorica engleskog
jezika u večernjim smjenama i –
Fulbrightovu stipendiju za magistarski
studij u SAD-u. Ne sjećam se gdje sam u
Amsterdamu odsjela, ne sjećam se što sam uradila s vjerojatno glomaznom i teškom
prtljagom, što sam jela. Tek se bio pojavio Bertoluccijev Posljednji tango u Parizu
oko kojeg su se lomila koplja između licemjernih čuvara morala diljem zapadne hemisfere
(i kritika i publika) i esteta, buntovnika, mahom ljevičara. Ne sjećam se u
kojem su to amsterdamskom kinu Marlon Brando i Maria Schneider odmotavali
svoje životne priče, ali do danas čuvam njihovu suspregnutu tugu koja se gotovo
četrdeset godina prelijeva iz jedne recimo fiktivne stvarnosti u ovu koju vrijeme
troši i mrvi. Ne znam kada je točno Posljednji tango otplesao svoje u Jugoslaviji,
s nekoliko godina “zakašnjenja” svakako. Onda je bio zabranjen za maloljetnike, i
projekcije – u skraćenoj verziji, odvijale su se od 23.00 sata ili kasnije. Na televiziji
je prikazan 1981. U nekom malom amsterdamskom kazalištu gledala sam izvedbu
Beckettove monodrame Not I (premijera je na komornoj sceni njujorškog Lincoln
Centera održana u listopadu 1972.) i prošetala Crvenom četvrti. Ništa nisam znala
o Nizozemskoj, ništa o Amsterdamu, tada perifernoj stanici na putu u posve drugačiji
svijet (i život), ali slike i mirisi našeg uzajamnog trodnevnog zavođenja smjestili
su se izgleda u neku od onih tajanstvenih komorica uma za koje, zgnječene godinama,
vjerujemo da su se urušile, pretvorile u zrnca, u nebitne markere naše prošlo-
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 17