humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
na zajedički imenilac, na osnovu kojeg se kulture međusobno mogu upoređivati, pre svega otvorenost za drugog (vidi i: Spivak, 2003, 8 i dr.), izjednačenost interesa među kulturama i njihovim korisnicima, znači i – a to je suštinski važno – aksiološku ekvivalenciju. Lukšič-Hacin navodi reči K. Tejlora da je “glavni zahtev i pretpostavka za multikulturalizam […] priznati kulturu i kulturni identitet kao takav, priznati pravo na različitost i jednako poštovati sve kulture” (Lukšič-Hacin, 1999, 34). Tek na toj osnovi multikulturalnost može da se zastupanjem kulturnog relativizma odupre monokulturalnosti (Lukšič-Hacin, 1999, 59). Poleđinu multikulturalnog pogleda na svet moguće je otkriti upravo u razumevanju književnosti. Kulturni relativizam, naime, veliki značaj pridaje univerzalnosti, koju je u zametku definisao još Gete, a u savremeno doba njoj se vratio E. Auerbah. U eseju Filologija i svetska književnost (Philology and Weltliteratur) je, naime, zapisao da su “osobine dobrog polazišta […] njegova konkretnost i preciznost s jedne i potencijal za centrifugalno zračenje s druge strane” (Culler, 2004, 244). Tako se u promišljanje savremenog sveta umesto nacionalne književnosti iznova vraća ideja svetske književnosti, koja nikako nije više sasvim bez mrlja. U obilku u kakvom je navodi J. Habermas, ta ideja dobija značenje “svetskog državljanstva” (cit. po Lukšič-Hacin, 1999, 58), što znači i udaljavanje od nacionalnih identiteta, i istovremeno, kako upozorava Lukšič-Hacin, nosi sa sobom i opasnost kulturnog nihilizma (Lukšič-Hacin, 1999, 33), odnosno, po Mesićevim rečima, gubitak individualnog identiteta, umesto kojeg uvodi “specifične oblike kolektivnog identiteta” (Mesić, 2006, 49). Primetno je da je globalizacijski razvoj sveta u “globalno selo” (koncept je u svojoj Gutenbergovoj galaksiji 1962. godine upotrebio i kasnije razvio u “globalni teatar” M. Mekluan) sa sobom doneo velike napetosti između univerzalnog i partikularnog pogleda, između zajedničke političke, kulturne, umetničke kulture kao i njenih nacionalnih varijanti, u koje spada i književnost. Čak se ni komparativna književnost više nije mogla snaći, jer je iznova postala multipolarna profesija u monopolarnom, globalizovanom (Hutcheon, 2004, 224), a uz nacionalno fragmentarizovano društvo (Mesić, 2006, 69). Međukulturalnost Činjenica globalizacije je imala značajne posledice po razumevanje sveta, jer je “garancija istorijskog napretka bila […] privremeno zaustavljena, […] zbližavanje znanja, etike i dobrog suživota prekinuto i […] dominacija imperije, ujedinjene u tehničkoj moći i čistom ekonomskom umu potvrđene” (Nancy, 2002, 15). Zbog toga je u humanistici i društvenim naukama došlo do velikom otpora prema relativnosti, sumnji i skepticizmu, a do tada upotrebljavani termin multikulturalnost je dopunila nova kovanica, interkulturalnost, odnosno međukulturalnost, koja je nastala kao naslednica pojmova upotrebljavanih pre svega u studijama kulture, kao što je, na primer, hibridnost. Ukoliko se multikulturalnost – barem teorijski – još uvek oslanjala na pojam zajedničke, globalne kulture, ukoliko je još uvek predstavljala pokušaj ostvarivanja jednakosti (Saussy, 2004, 28), univerzalnosti, onda s tim u međukulturalnosti nije više kao što je bilo, jer pojedinačne kulture više nisu 158 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
podređene jednom krovnom pojmu i ujedinjavanju na zajedničkom imeniocu. Međukulturalnost pretpostavlja otvorenost za sve kulture, među kojima su naglašene komunikacijske veze (Mesić, 2006, 67). Međukulturalnost proizlazi iz uverenja da univerzalizam u oblasti kulture nije moguć i iz pretpostavke da je i u etnički heterogenim, multikulturnim društvima polazište upravo nacionalna kultura, iako ona sama po sebi nije sasvim neproblematična. Međukulturalnost se, izgleda, sasvim okrenula protiv globalizacije, koju je na najjednostavniji način definisala upravo G. C. Spivak, rekavši da je “Globalizacija […] nametanje svuda istog sistema razmene” (Spivak, 2003, 72). Globalizacija odbacuje državu kao regulatorski princip i otvara slobodan put tržištu koje, što je razumljivo, deluje isključivo u korist vlasnika (zbog toga i sistemi poput školstva i zdravstva postuju profitni). Vlasnik je onaj ko otelotvorava najveći brojilac na zajedničkom imeniocu, onaj, koji diktira “isti sistem razmene” što za posledicu ima asimetriju uticaja i netransparentnost međusobne razmene (Saussy, 2004, 28). To, naravno, nije neka neulovljiva i od konkretnog života udaljena kategorija, već ima veoma očigledne parametre, zbog čega Saussy može da jasno zapiše: “Globalizacija je amerikanizacija” (Saussy, 2004, 25). Slično tome i J. Culler u svetskoj književnosti vidi opasnost da bude oblikovana na osnovu hegemonističkog nosioca moći, a to su u današnjem svetu Sjedinjene Američke Države (Culler, 2004, 245). Za međukulturni pogled je globalizacija, u kojoj bi sve kulture bile izjednačene na osnovu jednog zajedničkog imenioca, dakle, fikcija, a ipak je fikcija i potpuni kulturni relativizam. Više ne postoji nikakav jedinstveni princip; to nakon postmodernizma više nije moguće negirati, mada se tek na zajedničkom imeniocu zapravo pokazuje koliko različitu “specifičnu težinu” imaju različite kulture. Zbog toga možemo da tvrdimo da globalizacija donosi nejednakost, možda pre svega na područje kulture. Nema “globalne” kulture, čiji izrazi bi bile sve pojedinačne kulture, već se za svoj opstanak bore svaka za sebe, a zbog toga između njih opstaju odnosi hegemonije i dominacije, odnosno podređenosti. Ipak, to još uvek ne znači da nacionalna kultura, odnosno identitet koji proizlazi iz nje, nije kompleksna i višeslojna. Upravo suprotno tome: međukulturalnost je svesna imanentne razlike koja osmišljava suštinu nacionalne kulture i koju nije moguće redukovati i poništiti, odnosno, svesti na zajednički imenilac. Tu globalizacija ništa ne može. Upravo u tome je moguće otkriti značaj dijaloga između kultura (zapravo on je bio preduslov već i za samu multikulturalnost), pri kojem je reč o već pomenutoj otvorenosti za drugog, a s tim i promeni pogleda na njega i, posledično, promeni razumevanja samog sebe (Rockefeller, 1992, 92-3). To, naravno, podseća na termin Gadamerove hermeneutike, na stapanje horizonata (Horizontverschmelzung). Na ovom mestu treba iznova upozoriti na izuzetan pokušaj oblikovanja međukulturalne istorije književnosti u ( južno)slovenskom svetu Z. Kovača, koji je međukulturalnu istoriju umestio upravo između neodređenosti svetske književnosti i preuskosti nacionalnih književnosti. Međukulturalna analiza je suštinski više od same analize književnosti, jer je suprotstavlja čitavoj kulturi iz koje proizlazi, i tako osvešćuje one procese koji istinski utiču na stvaranje književnosti. Ukoliko parafraziramo već pomenuto Saussyjevo mišljenje (2004, 20), možemo da kažemo da su studije književ- SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 159
- Page 107 and 108: ili implicitnog čitatelja zajedno
- Page 109 and 110: ne komparativistike, međutim sa od
- Page 111 and 112: Tuzli 2002. godine, koje tretira pi
- Page 113 and 114: šansu regionalnom - da se nametne
- Page 115 and 116: pekt (kroz školske programe, na pr
- Page 117 and 118: mad i Drugi postali vrlo efikasna k
- Page 119 and 120: Imamo li mi “svoje” autore dete
- Page 121 and 122: između kultura nije uvijek, kao š
- Page 123 and 124: itanskih ostrva) kao dugo metodolo
- Page 125 and 126: Sonja Stojmenska-Elsezer Kontekstua
- Page 127 and 128: i književnoj raznolikosti još uvi
- Page 129 and 130: Južnoslavenski, odnosno slavenski
- Page 131 and 132: Đurđa Strsoglavec Južna slavisti
- Page 133 and 134: studijima, tj. naziv Južnoslovansk
- Page 135 and 136: Sanjin Sorel Da li nam je potrebna
- Page 137 and 138: Jedno od pitanja koja se pritom nam
- Page 139 and 140: Tatjana Bečanović Interkulturalno
- Page 141 and 142: azgrađeni su mitovi i kultovi na k
- Page 143 and 144: su uže nacionalne semiosfere i pri
- Page 145 and 146: jezičku, vjersku, moralnu i, narav
- Page 147 and 148: dolazi i kakve semantičke eksplozi
- Page 149 and 150: “istini” da je Bog ipak na njih
- Page 151 and 152: Krištof Jacek Kozak Politika knji
- Page 153 and 154: jedini pravi i neposredni izrazi na
- Page 155 and 156: iskustva pod štitom jedne nauke, j
- Page 157: Multikulturalnost Ovo pitanje ima u
- Page 161 and 162: lestvica. Zato se u igru opet vrać
- Page 163 and 164: Mihajlo Pantić Da li su danas mogu
- Page 165 and 166: čistog afekta. A afekt je, to znam
- Page 167 and 168: Enver Kazaz Tradicija i tradicije u
- Page 169 and 170: U jednoj aproksimativnijoj dimenzij
- Page 171 and 172: ideju ilirizma, koja je uz jugoslav
- Page 173 and 174: O moderni u Bosni i Hercegovini nu
- Page 175 and 176: Naprotiv, u nastojanju da potpuno p
- Page 177 and 178: i kraćim proznim formama interlite
- Page 179 and 180: Anton Berishaj Balkanska komparatis
- Page 181: 3. Kada je riječ o albanskoj knji
- Page 185 and 186: Miklavž Komelj Uloga oznake “tot
- Page 187 and 188: lac “totalitarizam”. Mogli bism
- Page 189 and 190: nameravam da sprovodim tako što ć
- Page 191 and 192: što je projekat Annals of Communis
- Page 193 and 194: đanska demokratija. Kao što je tv
- Page 195 and 196: stvu još i “ljubav”, koja sve
- Page 197 and 198: “Ali, da li možemo da govorimo o
- Page 199 and 200: 1929. godine i Staljinove smrti (s
- Page 201 and 202: Nedžad Ibrišimović El-Hidrova kn
- Page 203 and 204: lađe netera iz Amonova hrama u Teb
- Page 205 and 206: Stanem pažljivije zagledati slova
- Page 207 and 208: Hlapljenje donekle osjećaju starci
na zajedički imenilac, na osnovu kojeg se kulture međusobno mogu upoređivati,<br />
pre svega otvorenost za drugog (vidi i: Spivak, 2003, 8 i dr.), izjednačenost interesa<br />
među kulturama i njihovim korisnicima, znači i – a to je suštinski važno – aksiološku<br />
ekvivalenciju. Lukšič-Hacin navodi reči K. Tejlora da je “glavni zahtev i pretpostavka<br />
za multikulturalizam […] priznati kulturu i kulturni identitet kao takav, priznati<br />
pravo na različitost i jednako poštovati sve kulture” (Lukšič-Hacin, 1999, 34).<br />
Tek na toj osnovi multikulturalnost može da se zastupanjem kulturnog relativizma<br />
odupre monokulturalnosti (Lukšič-Hacin, 1999, 59).<br />
Poleđinu multikulturalnog pogleda na svet moguće je otkriti upravo u razumevanju<br />
književnosti. Kulturni relativizam, naime, veliki značaj pridaje univerzalnosti,<br />
koju je u zametku definisao još Gete, a u savremeno doba njoj se vratio E. Auerbah.<br />
U eseju Filologija i svetska književnost (Philology and Weltliteratur) je, naime,<br />
zapisao da su “osobine dobrog polazišta […] njegova konkretnost i preciznost s<br />
jedne i potencijal za centrifugalno zračenje s druge strane” (Culler, 2004, 244).<br />
Tako se u promišljanje savremenog sveta umesto nacionalne književnosti iznova<br />
vraća ideja svetske književnosti, koja nikako nije više sasvim bez mrlja. U obilku u<br />
kakvom je navodi J. Habermas, ta ideja dobija značenje “svetskog državljanstva”<br />
(cit. po Lukšič-Hacin, 1999, 58), što znači i udaljavanje od nacionalnih identiteta,<br />
i istovremeno, kako upozorava Lukšič-Hacin, nosi sa sobom i opasnost kulturnog<br />
nihilizma (Lukšič-Hacin, 1999, 33), odnosno, po Mesićevim rečima, gubitak individualnog<br />
identiteta, umesto kojeg uvodi “specifične oblike kolektivnog identiteta”<br />
(Mesić, 2006, 49). Primetno je da je globalizacijski razvoj sveta u “globalno selo”<br />
(koncept je u svojoj Gutenbergovoj galaksiji 1962. godine upotrebio i kasnije razvio<br />
u “globalni teatar” M. Mekluan) sa sobom doneo velike napetosti između univerzalnog<br />
i partikularnog pogleda, između zajedničke političke, kulturne, umetničke<br />
kulture kao i njenih nacionalnih varijanti, u koje spada i književnost. Čak se ni<br />
komparativna književnost više nije mogla snaći, jer je iznova postala multipolarna<br />
profesija u monopolarnom, globalizovanom (Hutcheon, 2004, 224), a uz nacionalno<br />
fragmentarizovano društvo (Mesić, 2006, 69).<br />
Međukulturalnost<br />
Činjenica globalizacije je imala značajne posledice po razumevanje sveta, jer je<br />
“garancija istorijskog napretka bila […] privremeno zaustavljena, […] zbližavanje<br />
znanja, etike i dobrog suživota prekinuto i […] dominacija imperije, ujedinjene u<br />
tehničkoj moći i čistom ekonomskom umu potvrđene” (Nancy, 2002, 15). Zbog<br />
toga je u humanistici i društvenim naukama došlo do velikom otpora prema relativnosti,<br />
sumnji i skepticizmu, a do tada upotrebljavani termin multikulturalnost<br />
je dopunila nova kovanica, interkulturalnost, odnosno međukulturalnost, koja je<br />
nastala kao naslednica pojmova upotrebljavanih pre svega u studijama kulture, kao<br />
što je, na primer, hibridnost. Ukoliko se multikulturalnost – barem teorijski – još<br />
uvek oslanjala na pojam zajedničke, globalne kulture, ukoliko je još uvek predstavljala<br />
pokušaj ostvarivanja jednakosti (Saussy, 2004, 28), univerzalnosti, onda s<br />
tim u međukulturalnosti nije više kao što je bilo, jer pojedinačne kulture više nisu<br />
158 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33