humanistika - Sarajevske Sveske

svih tragova stranog i tuđeg, sve mora biti autentično i autohtono naše. Osnovanje
katedara za izučavanje južnoslovenskih književnosti predstavljalo bi otpor zatvaranju
u uske granice nacionalne svijesti jer je nacionalna svijest uvijek sužena, ksenofobična,
martiromanska, opterećena zlobom snežnih pahuljica u junu (Niče).
Pošto se značenje teksta, odnosno njegovo semantičko polje, proizvodi, između
ostalog, i prizivanjem tradicije i kulture kojoj tekst pripada, od ključnog značaja
za njegovu interpretaciju su upravo interkulturalna proučavanja južnoslovenskih
književnosti i metodološki principi, zasnovani na intertekstualnosti i izučavanju
kulturnog i ideološkog konteksta. Kako ideološki kodovi utiču na književni tekst
i književnu semiozu, možemo pokazati na primjeru najfatalnije crnogorske ideologeme
i miteme – srpstva, koja umnogome ometa formiranje crnogorskog nacionalnog
identiteta jer je srpstvo vjekovima servirano kao dio crnogorskog kulturnog
identiteta, a takve su informacije stizale iz književnih tekstova vrhunskog estetskog
kvaliteta. Kad se tome pridruži naša opčinjenost pjesničkom istinom, jasno je
da je srpstvo u procesu intenzivne semiotizacije putovalo od ideologije ka književnom
tekstu i nazad, puneći se pri tom semantičkom energijom koja ga je proizvela
u dilogičan i opasan socijalni, ideološki, kulturni i književni fenomen, koji je postao
osnovno prehrambeno sredstvo srpskog nacionalizma. Dakle, upravo su ideološki
kodovi formirali naraciju, odnosno složili priču o srpstvu, koja je iz te ideološke sfere
ušla u književni tekst gdje je podvrgnuta dopunskom uređenju, odnosno estetskoj
artikulaciji što u nju unosi ljepotu i strast zvukova. Iz tog konteksta, estetskog
i fiktivnog, ova fatalna ideologema vraća se u ideološku sferu i ubrizgava u našu
stvarnost, osnažena poezijom i magijom, pjesničkom zloupotrebom riječi pretvorena
u lepotu, ona postaje ubojito ideološko oružje. Jer uvijek najviše vjerujemo
ljepoti. Ideologema pretočena u veoma moćnu, ubojitu estetsku poruku izuzetno
je opasna za one koji ne znaju šta je estetska poruka i kako ona funkcioniše, šta je
fikcija a šta stvarnost.
Pjesnička i religijska istina su najfatalnije od svih istina, a upotrebljene u ideološke
svrhe postaju ubojitije od oružja: artikulišu se uvijek kao moćni ekspresivni,
indeksni znakovi jake perlokucijske energije, koja sagovornika može ubijediti da
žrtvuje svoj ili tuđi život za tako uobličenu istinu, za ideologemu, u stvari, za prazne
riječi. Činjenice na kojima se zasniva istina za koju treba ginuti u borbi za “pravu
vjeru” tako su krhke da je zaista neophodna jaka jezička artikulacija, omotač od ljepote
da prikrije slabost argumenata koji se iza takvih istina skrivaju.
Na formiranje identiteta utiču najviše ideološki kodovi ali i estetski, od kojih
su u tom procesu najvažniji upravo književni, pa južnoslovenske interpretativne
zajednice svoj identitet iščitavaju iz svojih kanonskih tekstova, čiji temelj čini
usmena književnost. Kad je u pitanju folklorni tekst, mi ne smijemo zaboraviti ko
je zabilježio većinu epskih tekstova i formirao epsku“,istinu” o nama, i ne smijemo
zaboraviti da je taj isti čovjek tvorac i jezičke istine o nama, artikulisane u gotovo
magijskoj verbalnoj formuli – svi štokavci su Srbi. Danak tom iskazu “svi štokavci”
i danas skupo plaćaju, jer pokušavajući da pobjegnu u svoje posebne nacionalne
identitete, oni bježe i od zajedničkog jezika. Kad se stvori tako moćna sprega ideoloških
i književnih kodova, onda nam postaje jasno do kakve fatalne semiotizacije
146 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33