humanistika - Sarajevske Sveske

ne-pamćenju, odnosno zaboravu zapravo je plod vlastitoga doživljaja. Rekao bih
da je svijest većine hrvatskih građana pasivizirana hiperpotrošačkim društvom, a
koje zbog imanencije sistema – poslije trošenja – trošenje, dokida prošlost. U književnome
smislu to znači premještanje čitalačkih interesa prema manje zahtjevnoj
literaturi, do razine dogodovštine koja se dogodila na Filozofskome fakultetu u Rijeci
– na pitanje da nešto kaže o knjizi Na Drini ćuprija studentica započne rečenicu
kako je riječ o drami. Profesor ju prekine i, mrtav hladan, pita koliko ima činova.
Ona, samouvjereno odgovara: tri. Nakon što je profesor zamoli da napusti kabinet
budući da nije prošla, ulazi njezina kolegica, došaptavaju se, i na isto pitanje, opet
samouvjereno, druga odgovara – pet. Hoću reći – pitanje Bolonjskoga procesa na
humanističkim odsjecima vezano je uz sistemsko eliminiranje pamćenja, odnosno
nalaženja strategija kako da se izbjegnu ili barem neutraliziraju mehanizmi po
kojima se društva sjećaju, kako nas upućuje Paul Connerton. Stoga u nenačitanim
društvima, a u kojima se kao nikada u povijesti štampaju i čitaju knjige, bi u tom
paradoksu valjalo pronaći načine interkulturnoga čitanja. Uostalom, valja se sjetiti
knjige P. Liessmanna koji naglašava protuprosvjetiteljski karakter suvremenih
društava i podsjeća nas kako u Bolonjskome procesu ni sam Kant ne bi zadovoljio,
ili bi jednostavno bio – loš student. U Hrvatskoj je na djelu vrlo radikalna i birokratizirana
njezina inačica koja u nerazvijenome društvu dodatno pojačava strategije
pokoravanja od strane neofeudalnoga kapitalizma. “Južnoslavenski studiji” u tom
bi smislu mogli biti potrebni. Ali samo pod jednim uvjetom – da li nam je poznavanje
književnosti, bilo čije pa i naše, još uopće potrebno. Postojeće katedre osiguravaju
temelje, poznavanje osnovnih književnopovijesnih zakonitosti neke književnosti,
ali njihov je društveni kontekst posljednjih dvadeset godina izgubljen, a novi
nije pronađen. No, kontekst je, možda, na putu da bude pronađen što prepoznajem
u tendencijama posljednjih godina ponovnoga intenziviranja odnosa kako na razini
književnih društava tako i na onoj nakladničkoj, pa i sajamskoj. Rekao bih kako
se u tom kontekstu stvari mogu redizajnirati. Pod time mislim da bi se postojeći
studiji znatnije trebali okrenuti kapitalu koje posjeduju s obje strane granice – piscima,
a manje predavanjima ex cathedra, odnosno tromim akademskim uzusima.
No, ma kako god postavljali klipove u zamašnjak kulturne, znanstvene i prosvjetno-pedagoške
suradnje rekao bih da bez obzira na sve “logične” kapitalističke
prepreke koje mi provodimo u brutalnim inačicama mislim da poznavanje svake,
pa tako i bliske i susjedne književnosti može biti samo dobitak za čitava društva, a
ne tek katedre. Stoga, opet, mislim, a propos početne dileme, da su nam potrebne
postojeće katedre, a nove jedino ukoliko se one formiraju na bitno drukčijim temeljima.
Čak vjerujem da bi, govoreći u kondicionalu, takve katedre morale biti
komparatistički usmjerene, a ne naglašeno književnopovijesno, te da bi se bavile
jedino književnošću i kulturom točno od godine 1991. Tolerancija, pacifizam, radoznalost,
emocije, poznavanje i znanje, užitak itd. sve su to vrijednosti koje dolaze s
književnošću, a koje navedene katedre promoviraju. Uostalom, razumijemo se, jer
govorimo jezikom s brojnim inačicama, no to je pak posebna priča. Toga se odreći, i
usprkoj pragmatističkoj logici koja je često maska nacionalizma, bila bi ludost. No,
barem nam toga ne nedostaje.
138 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33