humanistika - Sarajevske Sveske

Sanjin Sorel
Da li nam je potrebna književnost?
A humanistika?
Jesmo li posljednji dinosauri?
Kilogram mozga za dvije marke?
Na pitanje “da li nam je posle prekida
od gotovo dvadeset godina potrebno da
imamo katedre za izučavanje južnoslavenskih
književnosti?” zapravo je lako
potvrdno odgovoriti. No, no. Pitanje,
prije svega političko, u sebi sadrži nekoliko
problema koje bi trebalo razriješiti
na prostoru koji gotovo ništa ne rješava
nego dopušta stihiju, ili stvari gura pod
tepih ili, pak, drukčije, a isto rečeno –
ravna se onom pjesmom Bijelog Dugmeta: “Sve će to mila moja prekriti ružmarin,
snjegovi i šaš.” Pitanje bi se također moglo proširiti – kome je potrebna književnost,
funkcija studija gdje se uči književnost, odnosi humanističkih studija i ekonomske te
medijske sfere, državna i privatno-nakladnička politika prema knjizi itd. Tek otvaranjem
tih i sličnih dilema smatram kako je moguće odgovoriti i na postavljeno pitanje.
Isto me tako zanima do koje su mjere donedavno zajedničke književnosti postale
“druge”, da li su to zapravo oduvijek i bile u svojoj osnovi, razumijevajući da je i bilo
nekih, no ipak sporadičnih preklapanja? Jer, primjerice, makedonska je književnost
ipak morala biti prevođena, a na hrvatski jezik sav se posao sveo na jednu osobu – Borislava
Pavlovskoga. Da bi se proučavala neka druga (ne samo) književnost potrebna
je infrastruktura, prije svega, u vidu knjižnica te osigurana financijska sredstva za različite
tipove aktivnosti – organizacija međunarodnih skupova, studijska putovanja,
kraća gostovanja i razmjene, zbornici itd. U siromašnim zemljama kao što su naše
sasvim je razvidno kako ni za domicilne kulturne projekte nema dovoljno novaca, a
“kamoli” za “manjince”, “širenje bratstva i jedinstva”, “obnavljanje jugo: sfere, slavije,
nostalgije”. Kada se stvari tako postave čini mi se da bi odgovor mogao opet biti
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 135