humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
te književnosti svjetskoj kulturi, i arogantno isticanje njezinog širenja u književnostima susjednih baš malih naroda (karakteristično osobito za pozitivističke učenjake najskromnijih mogućnosti koji sami nisu nikad nikom dali baš ništa), koliko i slijepo opijanje vjerom u autohtonost vlastite nacionalne književnosti i kulture, - svi ti stavovi koji fizički neki put i u naše vrijeme traju, i postaju neki put glasni i agresivni, ne zavređuju danas nikakve pažljivije rasprave zato što su ispod razine na kojoj se pitanje za nas može danas uopće plodno postaviti. (Petrović, 262) U svemu ovome on je, mislim, i dalje apsolutno u pravu. Ali dodatna tragika naše sadašnje situacije sastoji se u tome da se rasprava o književnosti ovih naših naroda zadnjih godina teško i vodi u nekim drugim okvirima od onih koje je Petrović odbacio kao te što se nalaze “ispod razine na kojoj se pitanje za nas može danas uopće plodno postaviti”. Nakon raspada bivše države, odsjeci nacionalnih književnosti na filozofskim i filološkim fakultetima u regionu su se podijelili u etničke tabore kojima je osnovna svrha dokazivanje upravo sopstvene autohtonosti 3 (sa povremenim potrebama da se ne samo utjecaj sopstvene kulture već i ta kultura sama proširi što je više moguće, i geografski, i temporalno). Nasuprot tome, otpor takvim tendencijama je, čini mi se često formulisan upravo kao “površno kosmopolitsko oduševljavanje svakom stranom književnom modom”, pa tako naši antinacionalisti u zanosu, u velikoj mjeri opravdanom, pišu o nomadizmu i u slavu “Drugog”, ali bez neke jače svijesti o tome da je smisao takvih vrsta nekritičkih hvalospjeva alteritetu najmanje u zadnjih petnaestak godina ipak stavljen pod ozbiljniji znak pitanja, i to upravo iz ljevičarske pozicije iz koje pišu i oni sami, 4 i da su u međuvremenu i no- 3 Te otuda konferencije sa tematskim naslovima tipa “Kanonska vrijednost kao živa tradicija”, čija je uloga u sredini koja nije zapravo stigla nikada stvoriti sopstveni kanon niti druge uvjeriti da je on kao takav važeći (konferencija o kojoj je riječ je kao jednog od pisaca koje je imala kao podtemu precizirala Mešu Selimovića, kao bošnjačkog pisca) u velikoj mjeri performativne funkcije: ovim činom održavanja konferencije o kanonskim vrijednostima, kanon se stvara. A nastranu što je ta vrsta promišljanja o kanonu kao pozitivnoj kulturnoj snazi, u vrijeme kada se kanoni u kontekstu postkolonijalnih i feminističkih pristupa književnosti kritikuju i razlažu kao izraz imperijalističkih i maskulinističkih ideologija, već odavno ozbiljno zastarjela. 4 Vidjeti, na primjer, Sanford Budick, “Crises of Alterity: Cultural Untranslatability and the Experience of Secondary Otherness”, u The Translatability of Cultures: Figurations of the Space Between, urednici Sanford Budick i Wolfgang Iser (Stanford: Stanford University Press, 1996), str. 1-22. Da budemo pošteni, i sama sam bila mentor (nije da se hvalim svojim studentima, ali sjajnim) diplomskim i magistarskim radnjama koje su bile hvalospjevi alteritetu i nomadizmu, a ideološki sam najbliža upravo ljudima koji takve tekstove pišu. Ovo nije poziv da se ideje nomadizma i drugosti u cjelosti i naprečac obore kao bezvrijedne, već da se zapitamo da li smo njima sad već stvorili jedan antimit kojim sami sebe sprječavamo da pronalazimo alternativne mogućnosti. Na kraju krajeva, nomadizam ne može funkcionisati kao univerzalno primjenljivo rješenje za suzbijanje nacionalističkih ideologija, već je, u onom obliku kako ga sad koncipiramo, u velikoj mjeri jedino opcija obrazovane srednje klase. Moramo smisliti neki plan B. Ideja kulturnog sinkretizma, kao opšte primjenjivog i prihvatljivog postojanja više paralelnih kulturnih obrazaca pod jednim zajedničkim nadkulturnim krovom, na primjer, čini mi se boljim i optimističnijim rješenjem negoli pesimizmom motivisan eskapizam nomadizma kao alternativa nacionalizmu. (Vidjeti Jan Assmann, “Translating Gods: Religion as a Factor of Cultural (Un)Translatability”, u The Translatability of Cultures, str. 25-36). 116 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
mad i Drugi postali vrlo efikasna kratica za kritiziranje nacionalizma koja je upravo zbog toga što je postala opšte mjesto u antinacionalističkoj umjetničkoj i pop-kulturnoj praksi sad već sazrela da je iz naučne perspektive pažljivo ispitamo. Ali nije mi ovdje namjera da ponudim još jednu žalopojku na tu temu, već prijedlog jednog, čini mi se, zanimljivijeg shvatanja književnosti od onog koje nude nacionalne književne historiografije. Dakle, ovdje slijedi nekoliko prijedloga jedne komparativistkinje (dakle, nekoga ko zna ponešto o komparativističkom proučavanju književnosti i načelnim pravilima ponašanja onoga što po inerciji zovemo nacionalnim književnostima u njihovom međusobnom odnosu, kao i relativnosti samog pojma “nacionalna književnost” kao takvog, čak i ako o regionalnim književnostima zna manje od kolega sa odsjeka za nacionalne književnosti) o tome na koji način našu nauku možemo izvući iz početka devetnaestog vijeka sa njegovim romantičarskim shvatanjem jezika, nacija, i nacionalnih književnosti, i utjerati u dvadeset i prvi vijek i ka ideji postkolonijalnog, globaliziranog i rodno osviještenog književnog svijeta: 1. Teza prva: u bivšoj državi, postojala je težnja da se ove regionalne književnosti na jeziku koji se sad navodno zove bosanski-crnogorski-hrvatski-srpski 5 posmatraju kao dio jedne cjeline, ma koliko razuđena i problematična ona bila. Danas, u ovim novim državama, postoji težnja da se te književnosti posmatraju kao radikalno odvojene, s namjerom da se pokaže nesvodljiva partikularnost svake od njih, i vjerom da nas Drugi nikada ne može voljeti i shvatiti onako kako mi voljeti i shvatiti možemo sami sebe. Pri tome na području Bosne i Hercegovine, kako to barem izgleda ovom komparativističkom posmatraču sa strane, postoji poprilična konfuzija (i unutrašnja, i proizvedena izvana) oko koga koliko književnosti tu zapravo ima. Jedna, zajednička, bosanskohercegovačka? Ili tri, srpska, hrvatska, i bošnjačka, s tim što je odnos ove prve dvije sa književnostima hrvatskom u Hrvatskoj, srpskom u Srbiji, (srpskom u Hrvatskoj?), međusobno, kao i sa bošnjačkom književnošću, krajnje nejasan; a ako su već tri, a imamo i, recimo, Isaka Samokovliju, ne bi li ih onda trebalo biti četiri? A da ne govorimo o beskrajnim raspravama oko toga ko je “čiji” (a u pojedinim slučajevima i od kad do kad “čiji”, te na koje načine), 6 pri čemu je osjećaj nacionalnog ponosa, koliko se meni čini, glavni argument i za “svojatanje” i za odbacivanje pisaca iz pojedinih “kanona”. Kako bi bilo da naprosto od toga odustanemo? Države su tu, takve kakve su, a književnost je već odavno izgubila kultur- 5 Kad smo već kod jezika, ovaj rad u svom osnovnom stavu prema konceptu nacije i nacionalne kulture i jezika polazi od sličnih pretpostavki kao i Snježana Kordić u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam (Zagreb: Durieux, 2010): da je nacija konstrukt, da ne postoji obavezna veza između nacije i jezika, niti između imena nacije i imena jezika. 6 “Prošlost naših književnosti puna je, dakle, promjenljivih nacionalnih identifikacija, u kojima je sve do naših dana čest slučaj pisaca koji svoje književno djelovanje započinju unutar jedne a završavaju unutar druge nacionalne literature, a naša literarna historija, kad se takvim slučajevima i zanimala, proučavala je redovito samo idejni aspekt takvih prijelaza ali ne i literarni, ne i pitanje što je literarno značilo, što je za djelo jednog pisca, za njegov stil, za odnos prema građi, za razvoj njegove poetike, značilo prijeći iz jedne nacionalne literature u drugu.” (Petrović, 206) SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 117
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
- Page 68 and 69: U kontekstu suverenosti svakog ljud
- Page 70 and 71: jedan od najčudnijih susreta s pis
- Page 72 and 73: I. H.: Za neke ljude knjiga nije ni
- Page 74 and 75: ku navodim samo dva: Alfir, jedan m
- Page 77 and 78: Zvonko Kovač Slavistika vs. region
- Page 79 and 80: tologija i globalizacija svijeta. D
- Page 81 and 82: Ja sam stranac! Dobar večer./Dal
- Page 83 and 84: do poljske i lužičkosrpske ulazi
- Page 85 and 86: 4. teza: Gledano povijesno, slavens
- Page 87 and 88: Čini se kao da je i općenito sve
- Page 89 and 90: obzirom na suvremene medije knjiže
- Page 91 and 92: književnosti u raznim višenaciona
- Page 93 and 94: Tihomir Brajović Južnoslovenska k
- Page 95 and 96: okrenuti “dijalogu” sa značajn
- Page 97 and 98: takvog dijaloga nema “bez dugogod
- Page 99 and 100: stati onog ‘kupanja’ u nečem b
- Page 101 and 102: sti, onda upućuje na gnoseološki
- Page 103 and 104: Posebna pogodnost ovakvog, “horiz
- Page 105 and 106: Jasmina Mojsijeva-Guševa Regionaln
- Page 107 and 108: ili implicitnog čitatelja zajedno
- Page 109 and 110: ne komparativistike, međutim sa od
- Page 111 and 112: Tuzli 2002. godine, koje tretira pi
- Page 113 and 114: šansu regionalnom - da se nametne
- Page 115: pekt (kroz školske programe, na pr
- Page 119 and 120: Imamo li mi “svoje” autore dete
- Page 121 and 122: između kultura nije uvijek, kao š
- Page 123 and 124: itanskih ostrva) kao dugo metodolo
- Page 125 and 126: Sonja Stojmenska-Elsezer Kontekstua
- Page 127 and 128: i književnoj raznolikosti još uvi
- Page 129 and 130: Južnoslavenski, odnosno slavenski
- Page 131 and 132: Đurđa Strsoglavec Južna slavisti
- Page 133 and 134: studijima, tj. naziv Južnoslovansk
- Page 135 and 136: Sanjin Sorel Da li nam je potrebna
- Page 137 and 138: Jedno od pitanja koja se pritom nam
- Page 139 and 140: Tatjana Bečanović Interkulturalno
- Page 141 and 142: azgrađeni su mitovi i kultovi na k
- Page 143 and 144: su uže nacionalne semiosfere i pri
- Page 145 and 146: jezičku, vjersku, moralnu i, narav
- Page 147 and 148: dolazi i kakve semantičke eksplozi
- Page 149 and 150: “istini” da je Bog ipak na njih
- Page 151 and 152: Krištof Jacek Kozak Politika knji
- Page 153 and 154: jedini pravi i neposredni izrazi na
- Page 155 and 156: iskustva pod štitom jedne nauke, j
- Page 157 and 158: Multikulturalnost Ovo pitanje ima u
- Page 159 and 160: podređene jednom krovnom pojmu i u
- Page 161 and 162: lestvica. Zato se u igru opet vrać
- Page 163 and 164: Mihajlo Pantić Da li su danas mogu
- Page 165 and 166: čistog afekta. A afekt je, to znam
te književnosti svjetskoj kulturi, i arogantno isticanje njezinog širenja u<br />
književnostima susjednih baš malih naroda (karakteristično osobito za<br />
pozitivističke učenjake najskromnijih mogućnosti koji sami nisu nikad<br />
nikom dali baš ništa), koliko i slijepo opijanje vjerom u autohtonost vlastite<br />
nacionalne književnosti i kulture, - svi ti stavovi koji fizički neki put i<br />
u naše vrijeme traju, i postaju neki put glasni i agresivni, ne zavređuju danas<br />
nikakve pažljivije rasprave zato što su ispod razine na kojoj se pitanje<br />
za nas može danas uopće plodno postaviti. (Petrović, 262)<br />
U svemu ovome on je, mislim, i dalje apsolutno u pravu. Ali dodatna tragika naše<br />
sadašnje situacije sastoji se u tome da se rasprava o književnosti ovih naših naroda<br />
zadnjih godina teško i vodi u nekim drugim okvirima od onih koje je Petrović odbacio<br />
kao te što se nalaze “ispod razine na kojoj se pitanje za nas može danas uopće<br />
plodno postaviti”. Nakon raspada bivše države, odsjeci nacionalnih književnosti na<br />
filozofskim i filološkim fakultetima u regionu su se podijelili u etničke tabore kojima<br />
je osnovna svrha dokazivanje upravo sopstvene autohtonosti 3 (sa povremenim<br />
potrebama da se ne samo utjecaj sopstvene kulture već i ta kultura sama proširi<br />
što je više moguće, i geografski, i temporalno). Nasuprot tome, otpor takvim tendencijama<br />
je, čini mi se često formulisan upravo kao “površno kosmopolitsko oduševljavanje<br />
svakom stranom književnom modom”, pa tako naši antinacionalisti u<br />
zanosu, u velikoj mjeri opravdanom, pišu o nomadizmu i u slavu “Drugog”, ali bez<br />
neke jače svijesti o tome da je smisao takvih vrsta nekritičkih hvalospjeva alteritetu<br />
najmanje u zadnjih petnaestak godina ipak stavljen pod ozbiljniji znak pitanja, i to<br />
upravo iz ljevičarske pozicije iz koje pišu i oni sami, 4 i da su u međuvremenu i no-<br />
3 Te otuda konferencije sa tematskim naslovima tipa “Kanonska vrijednost kao živa tradicija”, čija<br />
je uloga u sredini koja nije zapravo stigla nikada stvoriti sopstveni kanon niti druge uvjeriti da je<br />
on kao takav važeći (konferencija o kojoj je riječ je kao jednog od pisaca koje je imala kao podtemu<br />
precizirala Mešu Selimovića, kao bošnjačkog pisca) u velikoj mjeri performativne funkcije: ovim<br />
činom održavanja konferencije o kanonskim vrijednostima, kanon se stvara. A nastranu što je ta<br />
vrsta promišljanja o kanonu kao pozitivnoj kulturnoj snazi, u vrijeme kada se kanoni u kontekstu<br />
postkolonijalnih i feminističkih pristupa književnosti kritikuju i razlažu kao izraz imperijalističkih i<br />
maskulinističkih ideologija, već odavno ozbiljno zastarjela.<br />
4 Vidjeti, na primjer, Sanford Budick, “Crises of Alterity: Cultural Untranslatability and the Experience of<br />
Secondary Otherness”, u The Translatability of Cultures: Figurations of the Space Between, urednici Sanford<br />
Budick i Wolfgang Iser (Stanford: Stanford University Press, 1996), str. 1-22. Da budemo pošteni, i sama<br />
sam bila mentor (nije da se hvalim svojim studentima, ali sjajnim) diplomskim i magistarskim radnjama<br />
koje su bile hvalospjevi alteritetu i nomadizmu, a ideološki sam najbliža upravo ljudima koji takve tekstove<br />
pišu. Ovo nije poziv da se ideje nomadizma i drugosti u cjelosti i naprečac obore kao bezvrijedne, već da<br />
se zapitamo da li smo njima sad već stvorili jedan antimit kojim sami sebe sprječavamo da pronalazimo<br />
alternativne mogućnosti. Na kraju krajeva, nomadizam ne može funkcionisati kao univerzalno primjenljivo<br />
rješenje za suzbijanje nacionalističkih ideologija, već je, u onom obliku kako ga sad koncipiramo, u velikoj<br />
mjeri jedino opcija obrazovane srednje klase. Moramo smisliti neki plan B. Ideja kulturnog sinkretizma, kao<br />
opšte primjenjivog i prihvatljivog postojanja više paralelnih kulturnih obrazaca pod jednim zajedničkim<br />
nadkulturnim krovom, na primjer, čini mi se boljim i optimističnijim rješenjem negoli pesimizmom<br />
motivisan eskapizam nomadizma kao alternativa nacionalizmu. (Vidjeti Jan Assmann, “Translating Gods:<br />
Religion as a Factor of Cultural (Un)Translatability”, u The Translatability of Cultures, str. 25-36).<br />
116 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Change language