humanistika - Sarajevske Sveske

pekt (kroz školske programe, na primjer, 2 ili u javnim debatama kao što su bile i biće
one o tome “čiji” je Meša Selimović, ili “čiji” je Ivo Andrić), vrlo mi je teško naći nešto
novo što bi se moglo reći o ovoj temi, a što Svetozar Petrović već nije u nekom obliku
rekao na tih stotinjak strana u poglavlju pod nazivom “Filologija u vremenu” u
Prirodi kritike. Polazeći od njegovih stavova kao teoretske i praktično-metodološke
osnove, ja ovdje predlažem nekoliko načelnih teza o sadašnjem stanju u našoj nauci
o književnosti, i o mogućnostima razvoja regionalne komparativistike. Te su teze namjerno
provokativno formulisane, i to iz pozicije nekoga ko je u suštini teoretičarka
književnosti i komparativistkinja, a koja se ovom problematikom bavi kao posmatrač
sa strane, i koja u potpunosti prepušta drugima da je razuvjere ako je njena slika o
sadašnjem stanju u našoj nauci o književnosti pretjerano pesimistična.
A sve to baš na Petrovićevom tragu, jer on je u “Filologiji u vremenu” rekao neke
ključne stvari: “da je osnovna dužnost filologa i prema vlastitom narodu da bude filolog”,
odnosno da bude ne zagovornik ili autor “nekog praktično-političkog rješenja”
nekog jezičkog ili književnohistorijskog problema, već naučnik “koji će vlastitom
narodu i ljudima sklonim srodnom rješenju pomoći da što potpunije shvate osnovu
na kojoj se smjena praktično-političkih rješenja zbiva, da (...) razumiju svu zamršenost
pitanja kojemu se rješenje traži, teškoće koje se rješenjem ne uklanjaju ili njime
čak otvaraju, uvjete u kojima je rješenje postalo poželjnim i pod kojima to uopće
može biti.” (Petrović, 239) Rekao je i da je desničarska pozicija u proučavanju jezika
i književnosti ona koja u suštini zagovara “perspektivu vučjeg brloga, u kojoj čovjek
biva zaslijepljen predrasudama ili silom utjeran u monolit, lišen vlastite vrijednosti
i individualnih oznaka, pretvoren u puki instrument neke njemu nadređene nacionalne
ili makro-nacionalne mitologije” (Petrović, 177). Rekao je i da “angažman u
filologiji” iz ljevičarske perspektive “može biti isključivo angažman za istinu, i to –
važno je razumjeti – angažman za istinu u smislu angažmana za traženje istine, za
dosljednu otvorenost i upitanost našeg mišljenja,” (Petrović, 178), te da ona “na serije
gotovih, stvrdnutih, upotrebljivih rješenja što ih desnica nudi” ne može “odgovoriti
jednostavno vlastitom serijom upotrebljivih poluistina.” (Ibid.) Rekao je i da je svaka
od ovih književnosti koje su stvorene na slavenskim jezicima koji se protežu između
slovenačkog i makedonskog zapravo književnost jednog od “malih naroda”, većim dijelom
svoje istorije “porobljenih” unutar različitih velikih sila, i da svaka od tih književnosti
pripada “jednoj široj kulturnoj i književnoj cjelini i slijedi njen razvoj, a da
kroz to vrijeme ni u jednom trenutku, ni na koji način, taj razvoj o njoj ne ovisi ni u
najmanjoj mjeri”. (Petrović, 204-205) I u tom i takvom stanju stvari:
Površno kosmopolitsko oduševljavanje svakom stranom književnom modom
koliko i nacionalističko užasavanje nad mogućnošću da strani utjecaj
ugrozi nacionalnu samobitnost; arogantno isticanje doprinosa vlasti-
2 O ovome, vidjeti: Nenad Veličković, Dijagnoza – Patriotizam (Beograd: Reč, 2010). Međutim, da ne
bi bilo zabune, upotreba književnosti u školskim programima u svrhu konsolidacije nacionalnog
ili kulturnog identiteta nije samo problem ovih naših regionalnih nacija i kultura; o tome kako
to izgleda u Velikoj Britaniji, vidjeti, na primjer, Sophie Claire Ward and Roy Connolly, “Let Them
Eat Shakespeare: Prescribed Authors and the National Curriculum”, The Curriculum Journal, 19:4
(2008), 293–307
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 115