Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

^OVJEK KOJI JE PRE-
MALO ZNAO / THE
MAN WHO KNEW
TOO LITTLE
SAD, Njema~ka, 1997. — pr. Regency Enterprises,
Arnon Milchan/Polar, Taurus Films, Arnon Milchan,
Michael Nathanson, Mark Tarlov, kpr. Madeline
Warren, izv. pr. Elizabeth Robinson, Joe Caracciolo
Jr., — sc. Robert Farrar, Howard Franklin prema
romanu »Watch That Man« Roberta Farrara, r. Jon
Amiel, d. f. Robert Stevens, mt. Pamela Power. —
gl. Chris Young, sgf. Jim Clay. — ul. Bill Murray, Peter
Gallagher, Joanne Whallez, Alfred Molina, Richard
Wilson, Geraldine James. — 93 minute. —
distr. Kinematografi Zagreb.
Novi film ambicioznog, no poprili~no
nenadarenog re`isera Jona Amiela, dosad
najpoznatijeg po neobi~noj i neuspjeloj
povijesnoj melodrami Sommersby
(prilagodba francuskog izvornika)
i relativno intrigantnom ali u cjelini
inferiornom trileru Imitator, naslovom
se ironi~no referira na Hitchcockovo
klasi~no ostvarenje ^ovjek koji je
suvi{e znao, ostvareno na, ponajprije,
psiholo{ko-zna~enjski vrlo intrigantan
na~in prvi put u britanskoj produkciji
1934., a u steriliziranoj holivudskoj varijanti
1956. godine. Hitchcockovi poklonici,
koji su eventualno o~ekivali
poku{aj lucidne ili bar donekle duhovite
ironijske varijacije na majstorove radove,
bit }e me|utim razo~arani jer
^ovjek koji je premalo znao, osim naslova
i premise »obi~an ~ovjek u neobi~noj
situaciji«, te{ko da ima s njima
drugih dodirnih to~aka — sadr`ajnih
ili stilskih. No, to je samo po sebi malo
va`no. Daleko je zna~ajnije da je film
sasvim proma{en. Njegova humorna
koncepcija uglavnom se oslanja na mainstream
komiku s bla`im otklonima
spram ekscentri~nog ({to bi se moglo
nazvati {kolom Johna Landisa iz faze
Bra}e Blues, Kola sre}e i [pijuna poput
nas, odnosno humorom ~iji su za{titni
znaci Dan Aykroyd, Chevy Chase i Steve
Martin), no s jedne strane Amiel je
odve} re`ijski dekoncentriran (ili indisponiran)
pa mu je preglednost pripovijedanja
na diletantskoj razini, organizacija
pojedinih prizora nenamjerno konfuzna
i, {to je vjerojatno najva`nije,
ima mnogo problema s humornim po-
80
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 4 (1998), br. 15, str. 79 do 92 Kinorepertoar
entiranjem, dok s druge strane nose}a
gluma~ka figura Bill Murray jednostavno
nije osobnost koja na svojim ple}ima
mo`e iznijeti takav film; subjektivna
je to stvar, naravno, no vjerojatno bi
ipak malo tko stavio, u takvoj vrsti uloga,
Murraya uz bok Chaseu, Aykroydu
ili Martinu, a upravo su glumci takva
profila pravi izbor za junaka tog filma.
Tako, ^ovjek koji je premalo znao ostaje
zbrkano i dosadno ostvarenje u zamjenu
za koje bih mnogo radije pogledao
parodije s potpisom Mela Brooksa
ili ZAZ trija, a umjesto Billa Murraya
vidio Lesliea Nielsena u glavnoj ulozi.
Damir Radi}
^UDOTVORAC / THE
RAINMAKER
SAD, 1997. — pr. Constellation Films, Douglas/Reuther
Productions, American Zoetrope, Steven Reuther,
kpr. Georgia Kacandes, izv. pr. Michael Douglas,
Fred Fuchs. — sc. Francis Ford Coppola prema romanu
Johna Grishama, r. Francis Ford Coppola, d.
f. John Toll, mt. Barry Malkin. — gl. Elmer Bernstein,
sgf. Howard Cummings. — ul. Matt Damon,
Danny DeVito, Claire Danes, Jon Voight, Mary Kay
Place, Dean Stockwell, Theresa Wright, Virginia
Madsen, Mickey Rourke. — 135 minuta. — distr.
Kinematografi Zagreb.
Koliko je John Grisham trivijalan, {abloniziran
pisac koji iz romana u roman
identi~ne likove dovodi u identi~ni
mehanizam doga|aja, promjeniv{i
tek imena i pokoje zbivanje, to je jasna
stvar. To se zove `anr. To {to iz adaptacije
u adaptaciju sve manje toga konkretno
{tima, sve se vi{e nedostataka,
neuvjerljivosti, gluposti, potpuno neopravdanih,
nemogu}ih ili logi~ki nevaljanih
zbivanja {lepa na uigranom mehanizmu,
to je bahatost Hollywooda
prema `anrovskoj publici, za koju misli
(uglavnom opravdano) da joj mo`e
prodati ba{ sve. U ovom trenutku,
Grisham, scenarist filmske adaptacije,
ili njezin redatelj mogli bi izostaviti
bilo koji dio radnje filma, pa da sve
opet bude jasno i u redu: ba{ kao {to se
u ^udotvorcu doga|a sa sporednom
romancom Matta Damona i Claire Da-
Hrvatski filmski ljetopis 15/1998.
^udotvorac
nes, u kojoj se autori trude da odabrane
scene budu stra{no emocionalno
povi{ene, a nemaju nikakva zna~aja niti
efekta nego slu`e razdvajanju scena u
sudnici. A ni te scene, iskreno re~eno,
nisu mnogo smislenije, a kamoli suptilnije.
Obja{njavanje za{to se {to u ^udotvorcu
jednostavno ne mo`e dogoditi onako
kako se dogodi, posao je koji bi
oduzeo previ{e prostora, a i ina~e mu
je mjesto u pu~ko{kolskim klupama.
Da ipak pre|emo nekako s tih op}enitosti
koje vrijede za svaki pojedini film
snimljen prema djelu Johna Grishama,
istaknimo tek da je Coppolin film najgori
od svih. Da mu nedostaje bazi~ne
napetosti i neizvjesnosti koja bi nas primorala
da zaboravimo kako dobri na
kraju pobje|uju: u slu~aju posve mladog
i zelenog odvjednika koji se bori
protiv velike i svim mastima premazane
korporacije, rje{enja iz bezizlaznih
situacija prelako se nalaze, brzo zaboravljaju,
tretiraju kao sitnice, a niti ne
odu{evljavaju naro~ito. Film je re`ijski
puno suzdr`aniji od onog {to Coppola
ina~e radi, gotovo televizijski raskadriran,
valjda da bi glumcima dao priliku
da se istaknu i svide, dok glumci takvu
priliku uop}e ne koriste, ostaju}i sku-
~eni u najbezli~nijim stereotipima, i
pritom se, uz ~astan izuzetak Mickey
Rourkea, tim sterotopima ~ak niti ne
zabavljaju.
Pa svejedno, ^udotvorac ostavlja dojam
posve jednak svakoj drugoj ekranizaciji
Johna Grishama. To valjda zna~i
da ispunjava `anrovska o~ekivanja.
Jadnih li o~ekivanja.
Josip Viskovi}