Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (1998.), br. 15, str. 38 do 45 [krabalo, I. : Njihov obra~un sa mnom
nja {est ili osam nezavisnih, odvojenih kinematografskih cjelina.
U nastavku je ustvrdio da je pogodno za analizu to {to je
»ova knjiga... napisana s prili~no ekstremnog stajali{ta«, pri
~emu misli na nekoliko stvari:
Prvo, mislim na nazor da je jugoslavensko dru{tvo i jugoslavenska
zajednica zapravo samo formalna administrativna
zajednica, odnosno kategorija. Drugo, da revolucija i
NOB zna~e samo promjenu dr`ave i vlasti, zamjenu jedne
dr`ave i vlasti drugom dr`avom i vla{}u, pa onda da ta
formalna promjena nije (osim administrativnih) nikakve
dublje veze me|u jugoslavenskim narodima i narodnostima
stvorila — ni u dru{tvenom, ni u kulturnom, pa, odatle,
ni u filmskom smislu.
Muniti}u se mora priznati i jedno gnoseolo{ko otkri}e dostojno
vje{tog i izvje`banog dijalekti~ara:
Ve} tu se pojavljuje jedna zanimljiva karakteristika [krabalove
knjige, naime, ~esta razlika izme|u to~nog i istinitog.
Neke stvari koje [krabalo ka`e jesu to~ne, ali nisu istinite
(sic!).
Dr. Ivan Krtali}, savjetnik u [uvarovu Sekretarijatu za kulturu,
koji se kao knji`evni kriti~ar bavio aferama i polemikama
u hrvatskoj knji`evnosti, nije se upu{tao ni u dijalektiku,
ni u analize, nego je smatrao primjerenim karakteru i svrsi
skupa iznijeti {to jasnije diskvalifikative, pa je ustvrdio da
smo »dobili zapravo jednu bastardnu knjigu« u kojoj je drugi
dio »ispunjen lo{om publicistikom«. Za takav pristup on
je naveo i opravdanje:
Treba zapravo naglasiti da ova knjiga o filmu govori politi~ki
i da se na tu knjigu treba odgovoriti politi~ki..., pa ne
vjerujem da }e budu}e generacije ozbiljnih i misle}ih ljudi
uop}e poklanjati va`nost ovoj knjizi... @elim na kraju podvu}i
da je to vi{e politi~ka nego kulturno-historijska knjiga.
Stevo Ostoji}, duhovni za~etnik toga programa, o~ito nije
bio zadovoljan kako je rasprava krenula, pa je odlu~io ubaciti
malo otrova, tvrde}i da »autorovi decidirani, a toliko
odbojni i problemati~ni stavovi o socijalisti~koj dr`avi i njenom
odnosu prema filmu... nisu ni{ta novo kad je rije~ o
[krabalu«. Da bi tu tvrdnju potkrijepio dokazom, Ostoji} je
podsjetio da su »vrlo sli~ni stavovi obrazlo`eni ne u omra`enom
Hrvatskom tejdniku, ~iji je [krabalo bio jedan od urednika,
nego u ~asopisu Dubrovnik broj 2 od 1971., i to iz perspektive
tada eufori~no zami{ljenog... nacionalisti~kog Kongresa
hrvatske kulture«, te mi je kao posebno te`ak grijeh citirao
re~enicu: »Sudbina se hrvatskog filma krije u njegovim
nesmiljenim filmovima«. Time je Ostoji} raspravu htio skrenuti
na 1971. godinu, jer je to u ono vrijeme bila optu`ba
protiv koje nije moglo biti u~inkovite obrane. U nastojanju
da odr`i privid objektivnosti, reagirao je ~ak i njegov kolega
supredsjedatelj Grubi{a:
Nas u ovom trenutku ne zanima ni tko je ni {to je autor,
niti {to je on rekao prije, nego kako se zapravo i koja
osnovna ideja provla~i kroz ovu knjigu... Mislim da se
zbog toga moramo dr`ati onog metodolo{kog na~ela izni-
Hrvatski filmski ljetopis 15/1998.
jetog u Programu Saveza komunista Jugoslavije, gdje jasno
stoji da je nauka sama sebi sudac.
Ostoji} se na{ao pogo|enim i rekao je da govori »isklju~ivo
u kontekstu knjige o kojoj raspravljamo«. No dodao je
obja{njenje koje je vjerojatno bilo to~no:
Ova mala polemi~ka iskra govori i ne{to drugo: da se mi,
za ovim predsjedavaju}im stolom, pripremaju}i ovu Kriti~ku
tribinu, nismo dogovarali o tome kakvo }e tko mi-
{ljenje danas iznijeti u ovoj raspravi...
Potaknut mo`da i tim malim neslaganjem me|u voditeljima,
sljede}i sudionik u raspravi Danko Plevnik, tada{nji ~lan zagreba~ke
redakcije partijskog tjednika Komunist, svoje je
izlaganje postavio u marksisti~ki principijelan okvir:
Marksisti~ka kritika treba da bude znanstvena, humanisti~ka
i otvorena. Ona ne smije bitna pitanja ostavljati kuloarskim
naklapanjima... Za mene je prvo pitanje slijede-
}e: imaju li autori koji su se na odre|en na~in kompromitirali
u tzv. maspoku pravo na javno stvarala{tvo? Ako nemaju,
onda mi tu nemamo {ta vi{e razgovarati. A ako imaju,
a mislim da to pravo moraju imati, ali niti vi{e niti manje
od drugih gra|ana ove zemlje, onda treba naglasiti da
su i djela takvih autora podlo`na jednako pravi~noj kriti~koj
mjeri kao i djela bilo kojih drugih autora.
Nakon te uvodne ograde, Plevnik je poku{ao izmiriti svoj
donekle pozitivan pristup knjizi s onim stavovima od kojih
je znao da ne bi smjelo biti odstupanja. Stoga on po~inje pohvalom:
Dakle, nema sumnje da se tu radi o jednoj pozitivnoj knjizi
u onoj mjeri u kojoj je pozitivizam uspje{an u pronala-
`enju i prikupljanju izvora gra|e. Zbog toga autoru valja
odati priznanje.
Iza takve re~enice nu`no je uslijedio jedan me|utim:
Me|utim, kakva je metodolo{ka konzistencija kada u pitanju
nije nizanje ve} razumijevanje ~injenica? Treba re}i
da se tu radi o jednom analiti~kom duhovnom konkubinatu
u kojem se kriti~nost ~esto mije{a s nostalgijom, apatijom
i proizvoljno{}u.
Ipak, terminolo{ki, on preferira »povijest kinematografije u
Hrvatskoj ({to je, ina~e, za mene prikladniji naziv od hrvatske
kinematografije)«, pa dobro poga|a {to je bio glavni motiv
osude takve knjige i u tome se pridru`uje ostalima:
Insistiranje na atribuiranju filmova po nacionalnom klju~u
po svaku cijenu umanjuje ozbijnost njegove spisateljske
procedure, koju recenzenti nazivaju znanstvenom.
I, napokon, za svoj kona~ni sud »o ovoj knjizi pretenciozno,
ali ~esto i zgodno, pisane publicisti~ke non{alancije« Plevnik
izabire parafrazu »kalambura« beogradskog aforisti~ara
Aleksandra Baljka: »U na~elu sam za, a ina~e sam protiv!«
Najop{irnije je bilo izlaganje Gorana Babi}a, glavnog urednika
tjednika za kulturu Oko, u kojem je sustavno poticao
atmosferu progona, pa je njegovo ime postalo metaforom za
protuhrvatski pritisak i represiju u kulturi. Nema smisla
osvrtati se naknadno na njegovo cjepidla~enje o mnogim
imenima i ~injenicama spomenutim u knjizi, ali vrijedi citi-
43