Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez
Share Embed Flag
Download ePaper

Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

hfs.hr
30.12.2012 Views

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (1998.), br. 15, str. 22 do 37 Krelja, P. : Istinita pri~a... spontana improvizacija `ivota, ispred samog objektiva kamere s dvoje bitnih ~imbenika Milkine drame, majkom i o~uhom, impresivno se artikulirala ispred svje`e podignutog stambenog zdanja — tako nalik kulisi koju kao da je neki scenograf ba{ za tu priliku bri`ljivo pripremio. Crveno svjetlo na zadnjem dijelu kamere ve} je `migalo, kad je Verica — objasniv{i tko smo, {to smo i {to `elimo — upitala mogu li Milku primiti u svoj dom. Prva je progovorila Milkina majka — ta jo{ lijepa seoska `ena. MAJKA (tonski zapis): Ja i njen otac rastali smo se prije tri godine. I po sudski djeca su njemu pripala na uzdr`avanje. Potom je on pustio djecu kud koja ’o}e. On se o`enio s jednom Bosankom i pustio djecu kud koja ’o}e... O^UH (tonski zapis): I opet ka`em, mo`e posjetiti dan dva, recimo, da vidi svoju mamu i {to ja znadem, ali, mislim, ja ne mogu primiti da ona bude stalno kod mene, jerbo ja sam isto ~ovjek siromah, a imam jo{ dvoje djece i `enu i ja. Radim za ~etvero, a pla}a mi je 200 hiljada... Ja ne mogu to, mislim, u nikom slu~aju da je primim, da na bude kod mene, apsolutno... A eno, ona ima svog oca, pa neka on koji ju je stvorio, neka brine o njoj, da... Tu je ~ak do{ao par puta, je l’, napada tu, prijeti se, {to ja znam, nekim ubistvom... [to }e ona tu meni da, mo`e slu~ajno on tu da do|e, mo`e se ne- {to desiti, ovako. U nikom slu~aju, mislim, ne treba do dolazi vi{e, neka se smjesti gdje god ’o}e. Neka na|e njezin otac rje{enje ili, recimo, vi koji ste... kako da ka`em... mjerodavni za to, i {to ja znam... Mislim, ja ne mogu da primim, nikako... Za tog dugog napetog monologa Ivica je par puta potra`io maj~ino lice: bilo je nijemo, stvrdnuto. Tek kad se Milka po- ~ela igrati s bracom u njezinu naru~ju, pustila je bezglasnu suzu. Tiho smo se pokupili. Direkt ili profil? Na{ je kombi kao nekakav gusarski brod hitao k Milkinu ocu. Raspolo`enje u ekipi bilo se popravilo; `ustro se razgovaralo o lako obavljenu poslu, o slikovitosti Milkina o~uha, »Matije Gupca«, o Milkinu polubratu... Mojeg snimatelja i mene zaokupljao je ~ovjek kojemu smo hitali — Milkin otac. O njemu smo se toliko toga bili naslu- {ali da smo u ma{ti zami{ljali kako nas do~ekuje na najgori mogu}i na~in — s nepomirljivom odbojno{}u, s o{trim psovkama, a — bogme — i s onim {to se tako ~esto znalo na~i u njegovim rukama... Od Ivi~ine spretnosti, snala`ljivosti i brzine ovisilo je ho}e li nam uspjeti ipak ne{to uhvatiti. Bili smo se dogovorili da }emo se dr`ati dugih, kontinuiranih kadrova, da }emo — koliko }e nam to okolnosti dopustiti — ostati u stalnom prisnom dosluhu i da }emo poku{ati snimati ~ak i ako doga|aji krenu po zlu. Dakako, i na najmanji znak o~eve agresivnosti, Verica bi se pokupila s Milkom. U kolima je, kada smo se be{umno parkirali pokraj ku}e, nalegla ti{ina; umuknuo je i Milkin kikot. Valjalo je krenuti... Hrvatski filmski ljetopis 15/1998. Krenusmo Deronja i ja. Rame uz rame. Ispod nogu nam je o{tro {kripao {ljunak. »Primicala« nam se ~a|ava ku}a razlupanih prozora. Zbog njezina ogoljela, prijete}eg izgleda, imao sam krajnje nelagodan osje}aj da smo neprestance na ne~ijem ni{anu... Stupiv{i na otvorena ulazna vrata, ugledao sam — u protusvjetlu — dvije tamne prilike za stolom. Dvojicu mu{karaca sa {e{irima na glavama jedan mla|i i mr{aviji, drugi znatno stariji i korpulentniji. Mla|i me je gledao iskosa, mrko i odbojno. Stigao sam, u kratkome djeli}u sekunde, uo~iti i sav u`as zapu{tenosti opskurna prostora: onaj drveni stol na~i~kan praznim ili plupraznim bocama, onaj krevet s nekoliko zgu`vanih i stra{no flekavih plahti, onu stala`u prenatrpanu prljavim su|em, bu|avim konzervama, ~ikovima i... no`evima. Da, bila je tu prava pravcata kolekcija no`eva {to se zlokobno bjeskala u kuhinjskom mraku. I dok sam gr~evito razmi{ljao kako da ih oslovim i {to da im ka`em Deronja me preduhitrio... — Doma}ine, stigli ti gosti! Na te rije~i, odmah je popustila napetost — ~ovjek se digao i krenuo nam u susret. Dok sam gledao kako nam se primi- ~e — s ~a{om u ra{irenim rukama — {trecnula me neugodna pomisao: Mo`da je u pitanju vje{to i dobro pripremljena zamka, iza koje }e uslijediti brz, podmukao napad! Iznenada }e mu se u slobodnoj ruci na}i britki no`, i sve ostalo }e biti stvar puke rutine! Ali, doga|aji pohita{e u drugom, neo~ekivanom smjeru. Oraspolo`eni se Milkin otac srda~no rukovao s nama i pona{ao kao da je najnormalnija stvar na svijetu {to smo mu ba{ mi do{li u goste. Dapa~e, kao da nas je, u dru{tvu s tim {utljivim ~ovjekom {to nas je prou~avao sa strane, dugo strpljivo ~ekao i kao da su se, eto, u njegovu domu ponovno na{li na okupu dobri stari prijatelji. Pa i vi{e od toga, nikomu tu nje bilo ~udno {to su de~ki {utke ve} postavljali rasvjetu, {to je Ivica — s kamerom u ruci — tra`io najbolji kut snimanja i {to se tu odjedanput sjatilo toliko ushodanih ljudi spremnih da na moj mig po~nu snimati. A otac — to krajnje blagoglagoljivo stvorenje — bio se unio Deronji u lice i stao mu pri~ati o svom sinu ~ije se bledunjavo lice jedva naziralo u najtamnijem kutku sobe. — Iz o~iju vam, gospodine, vidim da ste psiholog — obra- }ao se Deronji koji ga je preuzeo na sebe — pa }ete razumjeti ovo {to }u vam sada ispri~ati. Mali ukra’ ju~er deset hiljadarki, ali ne}e pa ne}e da prizna. Pozovem ga i naredim: »Pru`i ruku«, on pru`i ruku, a ja zapalim {ibicu i stavim mu je na ruku. Jednu, dv’e, tri, koliko treba, sve dok mangup ne prizna da je ukr’o... Kad se Milka pojavila na vratima, kao da je sjevnulo — sav se usukao isturiv{i visoko ka`iprst: Na oklja{trenoj, sakatoj ruci, taj je prst djelovao nekako stra{no — kao prijetnja i prokletstvo. — Ciao, lu|a~e, je li — sik~u}i se okomio na upla{enu Milku — tako ti meni, je li, ciao, lu|a~e... Brzo sam ga presjekao gromkim pozivom ekipi da se pripremi za snimanje, nije se pravo ni sna{ao a Verica ga je, na moj znak, zasko~ila pitanjem osje}a li se krivim zbog Milke. ^asak dva je razmi{ljao a onda mi se obratio: 35

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (1998.), br. 15, str. 22 do 37 Krelja, P. : Istinita pri~a... — ’O}ete li direkt ili profil, kako ’o}ete? Svi su taki kriminalci... Pokazao sam mu prema Verici koja se, zajedno s Milkom, Pa, na primer, ubiti ~ovjeka, to je {teta, dugo raste od deteta. smje{tala na klupicu — naspram njega. Ali, drugovi, vi{e ne kradite, odsad slo`no radite. Ne bojte se OTAC (tonski zapis): ^ujte, drugaric, e {to se ti~e moje krivnje, to~no da sam kriv. Ne mogu nikako sebi da obri{em, ovaj, tu krivnju. Jerbo, ~ujte, nikako jedno ne more da bude nikad gladi dobro svakom ko na`ulja dlanove. Ja ne znam {to vi{e da vam ka`em, ose}am se krivim samo zbog toga, {to se nisam preispitao s kim ra|am djecu. krivo za jednu krivi~nu stvar. Ili je krivo dru{tvo... [to se ti~e braka, onda su krive obadvije osobe koje su stvarala djecu. Ja sebe optu`ujem krivim, zato {to sam ja... {to nisam sebi po- Ja sam zavr{io svoje... Da. stavio pitanje s kim se vjen~avam i s kim stvaram djecu. Me- Suze su joj bezglasno tekle |utim tu se ose}am krivim i tu sam kriv. A {to se ti~e ono resto. Milka, gledaj me u o~i. Jesam li ja... je l’Dule osto, ko~ke je osto? Zavr{iv{i snimanje, jo{ smo se neko vrijeme vrzmali u njihovu dvori{tu; dok su se — u krajnje opu{tenu raspolo`enju — vodili `ivahni razgovori o stolarskom umije}u Milkina oca, MILKA: Ko~ke. ja sam se pitao gdje li je de~ko ~ije se upla{eno blijedo lice OTAC: Jesam vezo dudu ma~ka negde, tamo, zbri{em, vi ste ostali troje sami, je l’tako? MILKA: Nisi. OTAC: Jeste kada bili gladni? — za o~eva monologa — tek slaba{no naziralo u dubini kuhinje. Vesna mi je ispri~ala da joj je Milka pokazala mjesto u dvori{tu gdje je poginuo njezin mla|i brat; zatim su skupa bile oti{le do njegova groba koji je bio na brdu ponad ku}e. ^ud- MILKA: Nismo. OTAC: Jesam ponio novac da vam nisam kupio hranu? novato groblje, gdje je le`ao, bilo je nalik grobljima sa slika umjetnika naivaca. Ra{trkani kri`evi, pobodeni u zemlju, ozna~avali su mjesta pojedinih grobova. Ubrav{i usput cvije- MILKA: Nisi. }e, Milka ga je — cvijet po cvijet — svojim prsti}ima strplji- OTAC: Dede, nemoj da se igra{, nego, fino, lijepo odgovaraj, nemoj da izvodi{ neke gestikulacije, to to meni nekako ba{ ne vo zabadala oko bratova kri`a. Suze su joj tekle niz lice. odgovara. Kad sam god po{o na put, jesam li ostavio pare u ku}i, rekao sam: To je za leba, to je za ovo, to je za ono? MILKA: Je. OTAC: Jesam li te nau~io da uvijek govori{ istinu? Milka spava Na povratku u Zagreb trebalo je snimiti jo{ nekoliko kadrova u vlaku. To snimanje, poslije turobnog i bezizlaznog kruga, koji smo zajedno s Milkom bili pro{li, upu}ivalo je na MILKA: Da. OTAC: Jesam li te kada napu}ivao na kakvi lopovluk? posebnost pa i odre|enu grotesknost monta`e prirode filma. Taj je prizor »po scenariju« pripadao uvodnu dijelu filma, tamo gdje Milka tek putuje k roditeljima i »jo{ se ne zna« MILKA: Nisi. kako }e je i ho}e li je uop}e primiti, a sniman je u trenutku OTAC: Ja ne znam {ta treba, ja sam jo{ ono napisao, {to sam ja piso u zatvoru. To je o{lo u javnost: kada smo ve} svi i odve} dobro znali da ondje za nju nema `ivota i da su je svi ve} poodavno otpisali. Volja U trenutku snimanja scene u vlaku, poslije svega {to je pro- `ivjela, Milka je ve} bila dobrano iscrpljena; nakon {to je na- Gdje god ima{ ljudi, ali dobre volje petost popustila, umor ju je svladao i njezina se glavica ru{i- Tu graditi mo`e{ od dobroga bolje la ~as na jednu, ~as na drugu stranu. Smijali smo joj se, za- Jer dobra volja vazda dobre misli budi dirkivali je, {kakljali, ali ni{ta nije pomagalo. Dok smo Ivica A gd’e je dobre volje dobri su ljudi i ja dogovarali plan i kompoziciju kadra, Milka se poput ma- ^ovek dobre volje dobroga je ~ela log iscrpljenog psi}a skutrila na drvenu klupu kupea, neka- Kad je dobre volje ~ini dobra djela ko razapela vesticu od vrata do nogu i zaspala dubokim Kad se dobre volje se u jedno slo`e snom. Ni{ta joj nije smetalo: ni ljudi koji su ulazili na usput- [to god o}e{, dru`e, posti}i se mo`e nim stanicama i radoznalo zavirivali u na{ kupe, ni na{ gla- Ali kad se ~ov’ek `ali sni razgovor, ni Mihaljevi}eva cigareta koja se i dalje ravno- Da njemu i drugima dobre volje fali du{no i smrdljivo dimila, niti sna`no rasvjetno tijelo {to se Tu ti nema, brate, leba zaustavilo nad njezinim sklup~anim tjele{cem, a niti kamera Niti vode, niti `ivota, niti slobode. koja je — nisko nadnijeta nad njom — ispitiva~ki klizila po De formatis cronicus njezinim skvr~enim nogama, razapetoj vesti i kona~no, palcu koji je poput male, sasvim male bebe, nesvjesno stavila u Ili ono: »Kriminal«. Ja sam drugu Zmajevi}u, eno ga `ivog, on je u okru`nom sudu u Sisku, napisao: Bez izvora nema vode, ni `ivota bez slobode usta. Taj prizor s oknima iza kojih se nazire gusti mrak, {to nosi zaspalu djevoj~icu k nekom nejasnom odredi{tu, uvijek mi se javlja kad god se sjetim prijestupnice Milke, kad god pomislim na Stjuardesu iz zagreba~ke Prihvatne: Vlak koji Od lopova nikad sre}e, nikad takav, milo, `ivit ne}e putuje kroz no} i odnosi svoju umornu i zaspalu putnicu. 36 Hrvatski filmski ljetopis 15/1998.

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (<strong>1998</strong>.), br. <strong>15</strong>, str. 22 do 37 Krelja, P. : Istinita pri~a...<br />

spontana improvizacija `ivota, ispred samog objektiva kamere<br />

s dvoje bitnih ~imbenika Milkine drame, majkom i<br />

o~uhom, impresivno se artikulirala ispred svje`e podignutog<br />

stambenog zdanja — tako nalik kulisi koju kao da je neki<br />

scenograf ba{ za tu priliku bri`ljivo pripremio.<br />

Crveno svjetlo na zadnjem dijelu kamere ve} je `migalo, kad<br />

je Verica — objasniv{i tko smo, {to smo i {to `elimo — upitala<br />

mogu li Milku primiti u svoj dom. Prva je progovorila<br />

Milkina majka — ta jo{ lijepa seoska `ena.<br />

MAJKA (tonski zapis): Ja i njen otac rastali smo se prije tri<br />

godine. I po sudski djeca su njemu pripala na uzdr`avanje.<br />

Potom je on pustio djecu kud koja ’o}e. On se o`enio s jednom<br />

Bosankom i pustio djecu kud koja ’o}e...<br />

O^UH (tonski zapis): I opet ka`em, mo`e posjetiti dan dva,<br />

recimo, da vidi svoju mamu i {to ja znadem, ali, mislim, ja<br />

ne mogu primiti da ona bude stalno kod mene, jerbo ja sam<br />

isto ~ovjek siromah, a imam jo{ dvoje djece i `enu i ja. Radim<br />

za ~etvero, a pla}a mi je 200 hiljada... Ja ne mogu to,<br />

mislim, u nikom slu~aju da je primim, da na bude kod mene,<br />

apsolutno... A eno, ona ima svog oca, pa neka on koji ju je<br />

stvorio, neka brine o njoj, da... Tu je ~ak do{ao par puta, je<br />

l’, napada tu, prijeti se, {to ja znam, nekim ubistvom... [to<br />

}e ona tu meni da, mo`e slu~ajno on tu da do|e, mo`e se ne-<br />

{to desiti, ovako. U nikom slu~aju, mislim, ne treba do dolazi<br />

vi{e, neka se smjesti gdje god ’o}e. Neka na|e njezin otac<br />

rje{enje ili, recimo, vi koji ste... kako da ka`em... mjerodavni<br />

za to, i {to ja znam... Mislim, ja ne mogu da primim, nikako...<br />

Za tog dugog napetog monologa Ivica je par puta potra`io<br />

maj~ino lice: bilo je nijemo, stvrdnuto. Tek kad se Milka po-<br />

~ela igrati s bracom u njezinu naru~ju, pustila je bezglasnu<br />

suzu.<br />

Tiho smo se pokupili.<br />

Direkt ili profil?<br />

Na{ je kombi kao nekakav gusarski brod hitao k Milkinu<br />

ocu. Raspolo`enje u ekipi bilo se popravilo; `ustro se razgovaralo<br />

o lako obavljenu poslu, o slikovitosti Milkina o~uha,<br />

»Matije Gupca«, o Milkinu polubratu...<br />

Mojeg snimatelja i mene zaokupljao je ~ovjek kojemu smo<br />

hitali — Milkin otac. O njemu smo se toliko toga bili naslu-<br />

{ali da smo u ma{ti zami{ljali kako nas do~ekuje na najgori<br />

mogu}i na~in — s nepomirljivom odbojno{}u, s o{trim psovkama,<br />

a — bogme — i s onim {to se tako ~esto znalo na~i u<br />

njegovim rukama...<br />

Od Ivi~ine spretnosti, snala`ljivosti i brzine ovisilo je ho}e li<br />

nam uspjeti ipak ne{to uhvatiti. Bili smo se dogovorili da<br />

}emo se dr`ati dugih, kontinuiranih kadrova, da }emo —<br />

koliko }e nam to okolnosti dopustiti — ostati u stalnom prisnom<br />

dosluhu i da }emo poku{ati snimati ~ak i ako doga|aji<br />

krenu po zlu. Dakako, i na najmanji znak o~eve agresivnosti,<br />

Verica bi se pokupila s Milkom. U kolima je, kada smo<br />

se be{umno parkirali pokraj ku}e, nalegla ti{ina; umuknuo<br />

je i Milkin kikot. Valjalo je krenuti...<br />

<strong>Hrvatski</strong> <strong>filmski</strong> <strong>ljetopis</strong> <strong>15</strong>/<strong>1998</strong>.<br />

Krenusmo Deronja i ja. Rame uz rame. Ispod nogu nam je<br />

o{tro {kripao {ljunak. »Primicala« nam se ~a|ava ku}a razlupanih<br />

prozora. Zbog njezina ogoljela, prijete}eg izgleda,<br />

imao sam krajnje nelagodan osje}aj da smo neprestance na<br />

ne~ijem ni{anu...<br />

Stupiv{i na otvorena ulazna vrata, ugledao sam — u protusvjetlu<br />

— dvije tamne prilike za stolom. Dvojicu mu{karaca<br />

sa {e{irima na glavama jedan mla|i i mr{aviji, drugi znatno<br />

stariji i korpulentniji. Mla|i me je gledao iskosa, mrko i odbojno.<br />

Stigao sam, u kratkome djeli}u sekunde, uo~iti i sav<br />

u`as zapu{tenosti opskurna prostora: onaj drveni stol na~i~kan<br />

praznim ili plupraznim bocama, onaj krevet s nekoliko<br />

zgu`vanih i stra{no flekavih plahti, onu stala`u prenatrpanu<br />

prljavim su|em, bu|avim konzervama, ~ikovima i... no`evima.<br />

Da, bila je tu prava pravcata kolekcija no`eva {to se zlokobno<br />

bjeskala u kuhinjskom mraku.<br />

I dok sam gr~evito razmi{ljao kako da ih oslovim i {to da im<br />

ka`em Deronja me preduhitrio...<br />

— Doma}ine, stigli ti gosti!<br />

Na te rije~i, odmah je popustila napetost — ~ovjek se digao<br />

i krenuo nam u susret. Dok sam gledao kako nam se primi-<br />

~e — s ~a{om u ra{irenim rukama — {trecnula me neugodna<br />

pomisao: Mo`da je u pitanju vje{to i dobro pripremljena<br />

zamka, iza koje }e uslijediti brz, podmukao napad! Iznenada<br />

}e mu se u slobodnoj ruci na}i britki no`, i sve ostalo }e biti<br />

stvar puke rutine! Ali, doga|aji pohita{e u drugom, neo~ekivanom<br />

smjeru. Oraspolo`eni se Milkin otac srda~no rukovao<br />

s nama i pona{ao kao da je najnormalnija stvar na svijetu<br />

{to smo mu ba{ mi do{li u goste. Dapa~e, kao da nas je, u<br />

dru{tvu s tim {utljivim ~ovjekom {to nas je prou~avao sa<br />

strane, dugo strpljivo ~ekao i kao da su se, eto, u njegovu<br />

domu ponovno na{li na okupu dobri stari prijatelji. Pa i vi{e<br />

od toga, nikomu tu nje bilo ~udno {to su de~ki {utke ve} postavljali<br />

rasvjetu, {to je Ivica — s kamerom u ruci — tra`io<br />

najbolji kut snimanja i {to se tu odjedanput sjatilo toliko ushodanih<br />

ljudi spremnih da na moj mig po~nu snimati.<br />

A otac — to krajnje blagoglagoljivo stvorenje — bio se unio<br />

Deronji u lice i stao mu pri~ati o svom sinu ~ije se bledunjavo<br />

lice jedva naziralo u najtamnijem kutku sobe.<br />

— Iz o~iju vam, gospodine, vidim da ste psiholog — obra-<br />

}ao se Deronji koji ga je preuzeo na sebe — pa }ete razumjeti<br />

ovo {to }u vam sada ispri~ati. Mali ukra’ ju~er deset hiljadarki,<br />

ali ne}e pa ne}e da prizna. Pozovem ga i naredim:<br />

»Pru`i ruku«, on pru`i ruku, a ja zapalim {ibicu i stavim mu<br />

je na ruku. Jednu, dv’e, tri, koliko treba, sve dok mangup ne<br />

prizna da je ukr’o...<br />

Kad se Milka pojavila na vratima, kao da je sjevnulo — sav<br />

se usukao isturiv{i visoko ka`iprst: Na oklja{trenoj, sakatoj<br />

ruci, taj je prst djelovao nekako stra{no — kao prijetnja i<br />

prokletstvo.<br />

— Ciao, lu|a~e, je li — sik~u}i se okomio na upla{enu Milku<br />

— tako ti meni, je li, ciao, lu|a~e...<br />

Brzo sam ga presjekao gromkim pozivom ekipi da se pripremi<br />

za snimanje, nije se pravo ni sna{ao a Verica ga je, na moj<br />

znak, zasko~ila pitanjem osje}a li se krivim zbog Milke. ^asak<br />

dva je razmi{ljao a onda mi se obratio:<br />

35

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!