Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez
Share Embed Flag
Download ePaper

Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

hfs.hr
30.12.2012 Views

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (1998.), br. 15, str. 22 do 37 Krelja, P. : Istinita pri~a... ispred ekipe op~injene veli~inom i neponovljivo{}u doga|aja... Pri`eljkivao sam da Milka, nakon ovog snimanja, zaboravi da je ikada u njezinu `ivotu postojala nekakva Prihvatna... Crno-bijela 16 mm vrpca nametnula nam se spontano, kao logi~na posljedica tematike koje se prihvatismo. Ra~unali smo da }e nam uska vrpca donijeti i neke dodatne prednosti, primjerice takozvano krupno zrno koje poja~ava dojam `ivotne autenti~nosti stilizirana materijala, ali i pokretljivu {esnaesticu koja bi nam mogla olak{ati snimanje u sku~enim prostorima Prihvatne, u vlaku, u autobusu, na cesti i osobito u izravnim kontaktima male s majkom ili ocem. Ne{to poslije, zabrinuli smo se bili nad ~injenicom da u tom ~udnom i nesavr{enom svijetu — eto — ima toliko nevoljne djece, kakva je i Milka. Ivicu je ta spoznaja toliko dirnula da je za`alio {to je onako slasno smazao tanjur punjenih sipica i na du{ak popio nekoliko ~a{a kvalitetnog vina. Po~etak snimanja Ceremonijalno se izvikivalo »Nagra!«, a dobivao odgovor: »Ide«; zapovijedalo se: »Kamera«, a odgovaralo: »Ide«. Milka je mirno stajala pokraj re{etkastog prozora; iz polo`aja kamere koja je `mirkala svojom stra`njom crvenom lampicom, mogli smo vidjeti samo njezine plave pravilno po~e{ljane lasi. A onda se sama od sebe okrenula i zvonko nasmijala. Odkad je ~uo za vrijeme na{eg polaska na put, socijalni radnik Mihaljevi} silno se ushodao i uznemirio. Odvukav{i me na stranu, uzbu|eno mi je objasnio: — Ali, ja nikada nisam vra}ao Milku tim vlakom, mi smo uvijek i{li onim jutarnjim... Poku{ao sam mu smireno objasniti da za sam film i nije osobito va`no idemo li ba{ tim jutarnjim ili pak ovim koji nam, s obzirom na ve} fiksirani raspored snimanja, odgovara. Nastojao sam ga uvjeriti da se film, a osobito postupak monta- `e — taj jedinstveni fenomen povezivanja razli~itih komadi- }a vrpce, kadrova, u jednu novu cjelinu, ~ak jednu novu stvarnost, filmsku stvarnost, — ne mora dr`ati svih to~aka i zareza `ivota a da ipak djeluje uvjerljivo, autenti~no. Nije i{lo. Gledao me je krajnje sumnji~avo i s neskrivenim uvjerenjem da se u svemu tome krije neka gadna podvala. — Vidite Marijane — gr~evito sam se trudio — htio bih da ovo putovanje ne bude puko ponavljanje, nego jedan novi povratak — razli~it od onih u pro{losti... Gledao me je staklenim pogledom. — Volio bih — posegnuo sam za svojim najja~im argumentom — da se Milka pomiri s roditeljima, da se to dogodi pred kamerom... Mihaljevi} je bio uvjeren da ima posla s ordinarnim lu|akom. Rezolutno je izjavio da ne `eli putovati ovim vlakom kad je uvijek putovao onim jutarnjim. Okrenuo se i o{trim korakom oti{ao u kancelariju. Ne slute}i nikakvo zlo, dobro raspolo`ena ekipa le`erno se pripremala za polazak. U jednom kutu sobe Vesna je pregledavala Milkinu »garderobu«; valjalo je odlu~iti kako }e se na{a »glumica« — tako su je po~eli zvati u Prihvatnoj — Hrvatski filmski ljetopis 15/1998. odjenuti i {to }e odnijeti na put. — Jesi li za haljinu ili za hla- ~ice? — obratila mi se asistentica. Milka me je radoznalo pogledavala. — Odlu~ite vas dvije — nervozno sam im dobacio i uputio se k izlazu — za haljinu — stigao sam izgovoriti prije nego {to }u zalupiti vrata. Napolju me odmah stala napu{tati ljutnja. Pitao sam se odakle mi pravo da se srdim na ~ovjeka koji o filmskom poslu ima tek neke mutne predod`be. Uostalom, to pitanje do koje mjere dokumentarac smije iznevjeravati odre|ene `ivotne fakte i nije bilo ba{ tako bezazleno... Pa ipak, jeste li, dragi moj socijalni radni~e, znali da je ve} veliki Flaherty u jednom svom glasovitom dokumentarcu, zbog toga {to u pravi eskimski iglu nije mogao smjestiti sebe, svoju ekipu i tehniku, bio prisiljen izgraditi puno ve}i iglu, a da to svejedno ba{ nipo{to nije umanjilo autenti~nost i uvjerljivost njegove dirljive pri~e o jednoj eskimskoj obitelji? A je li se, gospodine Mihaljevi}u, na pitanje dokumentaristi~ke autenti~nosti, spotaknuo ili nije jedan Makavejev kad je u dokumentarcu Osmijeh 61 umontirao scenu fanati~nih ljudi koji su se do grla ukopali u blato i ne `ele se ukloniti strojevima {to utiru moderni autoput, a znalo se da stvarna trasa te autoceste nije sjekla to blato. Mno{tvo je dokumentaraca koji svjedo~e o manjim ili ve}im iznevjeravanjima `ivotnih ~injenica ~ak biste i vi, gospodine Mihaljevi}u, morali znati da nema dokumentarca koji nije posegnuo za nekim otklonom. Dakako, sla`em se, ima ih koji u tome vole pretjerivati; pseudodokumentaristika kao podvrsta oduvijek je bila poligonom te{kih mistifikacija, kad{to i grubih falsifikata... Po zlu se pamti onaj kada je »uva`eni« dokumentarist, tragaju}i za bizarnostima svijeta, zamolio tiranina neke afri~ke dr- `ave da odgodi strijeljanje skupine svojih politi~kih protivnika kako bi — u zla}anu smiraju dana — dobio {to dojmljiviji prizor! Slu{ajte me sada dobro, Mihaljevi}u, ja ne tra`im odgodu ne~ijeg smaknu}a, ja samo `elim... Ma odakle vam, ~ovje~e, toliko drskosti da se mije{ate u moj posao... Banuo sam u njegovu kancelariju, unio mu se u lice i tankim glasom zacvilio: — Gospodine Mihaljevi}u, molim vas u~inite ono {to od vas tra`im. Bit }e sve u redu, vjerujte mi. Molim vas... Mihaljevi} me je neko vrijeme tupo gledao; zatim je rezignirano slegnuo ramenima na na~in ~ovjeka koji je poodavno razabrao da je svijet beznandno nastanjen izvrnutim tipovima. Milka i plavi an|eo Na{a dra`esna djevoj~ica ba{ se bila divno opustila i zaigrala s ekipom, kadli je u Prihvatnu banuo pokrupniji brkati policajac. Milka i uniformirano lice odmah su se jedno na drugo — narogu{ili. Kako bi bilo divno tako {to snimiti! Odmah sam spopao Ivicu da brzo aktivira ekipu i poku{a »neopazice« snimiti taj neponovljivi prizor. Dakako, na tu moju djetinjariju moj je snimatelj samo odmahnuo rukom zapravo obojica smo znali da }e, ma kako se dugo ono dvoje jedno na drugo rogu{ilo, tehnika uvijek izvu}i kra}i kraj. Uostalom, koliko li smo puta u `ivotu po`aliti {to nam se nije na{la kamera pri ruci da ovjekovje~imo kakvo neponovljivo lice ili doga|aj koji nas je zgromio svojom dramati~no{}u ili po- 29

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (1998.), br. 15, str. 22 do 37 Krelja, P. : Istinita pri~a... eti~no{}u. O~ito, tamo gdje prestaje dokumentarizam, po~inje slikarsko platno, prozni tekst, fikcionalni film... Policajce su, Milka i njezina dru`ba, nazivali plavim an|elima. Poludjeli kapetan Neposredno prije polaska na vlak odigra{e se dvije zgode koje mi se — svaka na svoj na~in — duboko ureza{e u sje}anje. Tonski snimatelj, Matija Barbali}, osoba krupnijeg simpati~nog izgleda i gromkog smijeha, ganuto mi je rekao da mu se mala Milka neizmjerno smilila. — A kako nas na{a odrasla k}i uskoro napu{ta — gotovo se zagrcnuo — `ena i ja smo razmi{ljali o tome da posvojimo Milku. Dok se Milka, pred Prihvatnom, va`no opra{tala, bio sam uo~io da su iz barake diskretno iza{li visoka nje`na djevojka i mladi socijalni radnik. Djevojka je, gluha i slijepa za sve oko sebe, hodala pognute glave. Njezin se suzdr`ani pratitelj vidno trudio da je ni~im ne uznemiri. Tu djevojku i njezinu mla|u sestru — od{aputala mi je na uho pripravnica Prihvatne — brutalno je silovao njihov otac, kapetan JNA. Da pokraj ku}e, gdje se odigravala stra{na drama, nije prolazio neki sve}enik, koji je ~uo o~ajni~ka zapomaganja, tragedija bi bila kudikamo stra{nija; riskirav{i svoj `ivot, sve}enik je uspio sprije~iti poludjela ~ovjeka da i zaista ne u~ini ono {to je bio nakanio — zadaviti svoje k}eri! Mla|a je sestra i tjelesno te{ko stradala — ostatak `ivota provest }e u kolicima. Gledao sam kako djevojka i njezin pratitelj — korakom koji me je podsje}ao na onaj iz pogrebnih povorki — zami~u iza barake. U vicinalnom vlaku Milka se cijeloj ekipi bila svidjela, svi su imali poneku lijepu rije~ za nju. Samo je socijalni radnik Mihaljevi} ostao hladan i distanciran; za njega je ta na{a zatravljenost i bliskost s Milkom bila {kandalozna, bio je uvjeren da }emo zbog toga — kad tad — »vidjeti svoga Boga«. Izme|u njih se i u vlaku zadr`ao uko~en odnos svojstven za one koji su nepomirljivo »na suprotnim stranama«. Dok se — za snimanja — iz Mihaljevi}evih ruku ravnodu{no dimila njegova vje~ita cigareta, Milka se — prepoznav{i svoju uobi~ajenu `ivotnu situaciju vazda progonjene i sprovo|ene zvjer~ice — uvuka u se i stu{tila. Premda sam taj ugo|aj u vlaku tako nabijen opipljivom atmosferom — dr`ao dobitkom za film, to moje sitno zadovoljstvo kvarila je spoznaja da sekvenca, koja pone{to duguje i igranom filmu, mo`e u ovakvim dokumentarcima imati tek — sekundarno zna~enje. Pa ipak, pa ipak... Dok smo snimali Milku na prozoru vicinalna vlaka, ~askom pomislih: Za{to bi se ovaj dokumentarac ba{ nu`no morao temeljiti na tom tako riskantnom Milkinu susretu s roditeljima; za{to ne bismo napravili mal~ice »pomaknut« film koji bi s to dvoje neprestance bio na putu? Milka sa svojim izgubljenim pogledom i njezin ukleti pratitelj sa svojom cigaretom — putuju li, putuju... 30 Hrvatski filmski ljetopis 15/1998. Nekom mi je zgodom dr. Peterli} rekao da se, za razliku od igranog filma, proma{eni dokumentarac da djelomice spasiti u fazi postprodukcije — naknadno napisanim komentarom, po mogu}nosti jako duhovitim. Smrt Milkina mla|eg brata Na ulicama Petrinje morali smo zadovoljiti jedan mali hir na{e heroine: zamolila je da se, prije ulaska u dom i izlaska pred svoje negda{nje domske prijateljice, presvu~e u sve~aniji dio svoje skromne garderobe — u hla~ice. U domu nas je do~ekalo prvo negudono iznena|enje. Direktorica je morala hitno u Zagreb i nije se znalo kad }e se vratiti. To nam je — ne bez uo~ljive treme — rekla mlada slu`benica doma — i odmah promrmljala da je direktorica upravo nju odredila kao zamjenu. — Ali ako je ikako mogu}e — po`urila se — da i mene izostavite, bila bih vam zahvalna. Zazor od dokumentaristi~kih ekipa na terenu i nije tako rijetka pojava; tkogod se la}a zahtjevnijeg dokumentarca, osobito one njegove {kakljive podvrste koja snubi pojedinca da »svjedo~i« o nekom delikatnom, kad{to »opasnom« slu~aju, mora unaprijed znati da }e ga svijet izbjegavati. I da }e mu biti ponajte`e pridobiti »krunske svjedoke« da otvoreno i bez krzmanja govore o nekom prijepornom doga|aju ili flagrantnoj nepravdi spram kakvog {ikaniranog pojedinca. Dakako, zauzvrat, malo kada treba nagovarati osobu izmu~enu nepravdama, poni`enjima i uzaludnim poku{ajima da svoju stvar istjera na ~istac. A od onih koji gore od `elje da govore o svojim nepriznatim zaslugama, o va`nosti i veli~ini svoga stvarala{tva ili zanimljivosti svoje `ivotne pri~e — valja nam se kad{to skrivati. Mlada socijalka nam je priznala da se ne boji toliko snimanja, koliko Milkina uvijek pijana, izrazito nerazumna i osobito agresivna oca — osobe koja je cijelom domu natjerala strah u kosti. A onda se, dakako, ponovila ve} dobro poznata pri~a o groznom ~ovjeku koji prijeti, koji {krgu}e zubima i zabija no` u pod. Dakako, mala Milka je bila naju~estalijom metom njegovih ispada; uporno joj se grozio zbog nemila doga|aja — na}uljismo u{i — koji se odigrao prije nepunu godinu dana u dvori{tu njihove ku}e. Brzo postavismo kameru, rasvjetu, ton... SOCIJALNA RADNICA: (tonski zapis): Milka i dva brata igrali su se u dvori{tu pokraj kola punih drva. Otac je s nekim dru{tvom pio i nije obra}ao pa`nju na ono {to se u dvori{tu doga|alo. A u dvori{tu se u tili ~as odigrala tragedija: hrpa drva sru~ila se na mla|eg brata i na mjestu ga usmrtila. Stigla je policija, ispitivala Milku, slikala i od tada po~inju Milkini uporni bjegovi iz doma. Kroz re{etkasti domski prozor mogao sam, dolje u dvori{tu, vidjeti kolo koje su formirala dje~ica; me|u njima je bila i Milka. Ivica se digao, diskretno pri{ao prozoru, uperio kameru u kolo i zumirao. Napu{taju}i dom, ~uo sam kako ekipa `ivahno razgovara o Milkinu ocu: njih su zlokobne pri~e o njegovu pona{anju uznemirile. Mito — osvjetljiva~ — predlo`io je da se, zbog pove}ane opasnosti na radu i riskiranja `ivota, ekipi udvostru~e honorari.

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (<strong>1998</strong>.), br. <strong>15</strong>, str. 22 do 37 Krelja, P. : Istinita pri~a...<br />

ispred ekipe op~injene veli~inom i neponovljivo{}u doga|aja...<br />

Pri`eljkivao sam da Milka, nakon ovog snimanja, zaboravi<br />

da je ikada u njezinu `ivotu postojala nekakva Prihvatna...<br />

Crno-bijela 16 mm vrpca nametnula nam se spontano, kao<br />

logi~na posljedica tematike koje se prihvatismo. Ra~unali<br />

smo da }e nam uska vrpca donijeti i neke dodatne prednosti,<br />

primjerice takozvano krupno zrno koje poja~ava dojam<br />

`ivotne autenti~nosti stilizirana materijala, ali i pokretljivu<br />

{esnaesticu koja bi nam mogla olak{ati snimanje u sku~enim<br />

prostorima Prihvatne, u vlaku, u autobusu, na cesti i osobito<br />

u izravnim kontaktima male s majkom ili ocem.<br />

Ne{to poslije, zabrinuli smo se bili nad ~injenicom da u tom<br />

~udnom i nesavr{enom svijetu — eto — ima toliko nevoljne<br />

djece, kakva je i Milka. Ivicu je ta spoznaja toliko dirnula da<br />

je za`alio {to je onako slasno smazao tanjur punjenih sipica<br />

i na du{ak popio nekoliko ~a{a kvalitetnog vina.<br />

Po~etak snimanja<br />

Ceremonijalno se izvikivalo »Nagra!«, a dobivao odgovor:<br />

»Ide«; zapovijedalo se: »Kamera«, a odgovaralo: »Ide«. Milka<br />

je mirno stajala pokraj re{etkastog prozora; iz polo`aja<br />

kamere koja je `mirkala svojom stra`njom crvenom lampicom,<br />

mogli smo vidjeti samo njezine plave pravilno po~e{ljane<br />

lasi. A onda se sama od sebe okrenula i zvonko nasmijala.<br />

Odkad je ~uo za vrijeme na{eg polaska na put, socijalni radnik<br />

Mihaljevi} silno se ushodao i uznemirio. Odvukav{i me<br />

na stranu, uzbu|eno mi je objasnio:<br />

— Ali, ja nikada nisam vra}ao Milku tim vlakom, mi smo<br />

uvijek i{li onim jutarnjim...<br />

Poku{ao sam mu smireno objasniti da za sam film i nije osobito<br />

va`no idemo li ba{ tim jutarnjim ili pak ovim koji nam,<br />

s obzirom na ve} fiksirani raspored snimanja, odgovara. Nastojao<br />

sam ga uvjeriti da se film, a osobito postupak monta-<br />

`e — taj jedinstveni fenomen povezivanja razli~itih komadi-<br />

}a vrpce, kadrova, u jednu novu cjelinu, ~ak jednu novu<br />

stvarnost, filmsku stvarnost, — ne mora dr`ati svih to~aka i<br />

zareza `ivota a da ipak djeluje uvjerljivo, autenti~no. Nije<br />

i{lo. Gledao me je krajnje sumnji~avo i s neskrivenim uvjerenjem<br />

da se u svemu tome krije neka gadna podvala.<br />

— Vidite Marijane — gr~evito sam se trudio — htio bih da<br />

ovo putovanje ne bude puko ponavljanje, nego jedan novi<br />

povratak — razli~it od onih u pro{losti...<br />

Gledao me je staklenim pogledom.<br />

— Volio bih — posegnuo sam za svojim najja~im argumentom<br />

— da se Milka pomiri s roditeljima, da se to dogodi<br />

pred kamerom...<br />

Mihaljevi} je bio uvjeren da ima posla s ordinarnim lu|akom.<br />

Rezolutno je izjavio da ne `eli putovati ovim vlakom<br />

kad je uvijek putovao onim jutarnjim. Okrenuo se i o{trim<br />

korakom oti{ao u kancelariju.<br />

Ne slute}i nikakvo zlo, dobro raspolo`ena ekipa le`erno se<br />

pripremala za polazak. U jednom kutu sobe Vesna je pregledavala<br />

Milkinu »garderobu«; valjalo je odlu~iti kako }e se<br />

na{a »glumica« — tako su je po~eli zvati u Prihvatnoj —<br />

<strong>Hrvatski</strong> <strong>filmski</strong> <strong>ljetopis</strong> <strong>15</strong>/<strong>1998</strong>.<br />

odjenuti i {to }e odnijeti na put. — Jesi li za haljinu ili za hla-<br />

~ice? — obratila mi se asistentica. Milka me je radoznalo pogledavala.<br />

— Odlu~ite vas dvije — nervozno sam im dobacio i uputio<br />

se k izlazu — za haljinu — stigao sam izgovoriti prije nego<br />

{to }u zalupiti vrata. Napolju me odmah stala napu{tati ljutnja.<br />

Pitao sam se odakle mi pravo da se srdim na ~ovjeka koji<br />

o filmskom poslu ima tek neke mutne predod`be. Uostalom,<br />

to pitanje do koje mjere dokumentarac smije iznevjeravati<br />

odre|ene `ivotne fakte i nije bilo ba{ tako bezazleno... Pa<br />

ipak, jeste li, dragi moj socijalni radni~e, znali da je ve} veliki<br />

Flaherty u jednom svom glasovitom dokumentarcu, zbog<br />

toga {to u pravi eskimski iglu nije mogao smjestiti sebe, svoju<br />

ekipu i tehniku, bio prisiljen izgraditi puno ve}i iglu, a da<br />

to svejedno ba{ nipo{to nije umanjilo autenti~nost i uvjerljivost<br />

njegove dirljive pri~e o jednoj eskimskoj obitelji? A je li<br />

se, gospodine Mihaljevi}u, na pitanje dokumentaristi~ke autenti~nosti,<br />

spotaknuo ili nije jedan Makavejev kad je u dokumentarcu<br />

Osmijeh 61 umontirao scenu fanati~nih ljudi<br />

koji su se do grla ukopali u blato i ne `ele se ukloniti strojevima<br />

{to utiru moderni autoput, a znalo se da stvarna trasa<br />

te autoceste nije sjekla to blato. Mno{tvo je dokumentaraca<br />

koji svjedo~e o manjim ili ve}im iznevjeravanjima `ivotnih<br />

~injenica ~ak biste i vi, gospodine Mihaljevi}u, morali znati<br />

da nema dokumentarca koji nije posegnuo za nekim otklonom.<br />

Dakako, sla`em se, ima ih koji u tome vole pretjerivati;<br />

pseudodokumentaristika kao podvrsta oduvijek je bila<br />

poligonom te{kih mistifikacija, kad{to i grubih falsifikata...<br />

Po zlu se pamti onaj kada je »uva`eni« dokumentarist, tragaju}i<br />

za bizarnostima svijeta, zamolio tiranina neke afri~ke dr-<br />

`ave da odgodi strijeljanje skupine svojih politi~kih protivnika<br />

kako bi — u zla}anu smiraju dana — dobio {to dojmljiviji<br />

prizor! Slu{ajte me sada dobro, Mihaljevi}u, ja ne tra`im<br />

odgodu ne~ijeg smaknu}a, ja samo `elim... Ma odakle vam,<br />

~ovje~e, toliko drskosti da se mije{ate u moj posao...<br />

Banuo sam u njegovu kancelariju, unio mu se u lice i tankim<br />

glasom zacvilio:<br />

— Gospodine Mihaljevi}u, molim vas u~inite ono {to od vas<br />

tra`im. Bit }e sve u redu, vjerujte mi. Molim vas...<br />

Mihaljevi} me je neko vrijeme tupo gledao; zatim je rezignirano<br />

slegnuo ramenima na na~in ~ovjeka koji je poodavno<br />

razabrao da je svijet beznandno nastanjen izvrnutim tipovima.<br />

Milka i plavi an|eo<br />

Na{a dra`esna djevoj~ica ba{ se bila divno opustila i zaigrala<br />

s ekipom, kadli je u Prihvatnu banuo pokrupniji brkati policajac.<br />

Milka i uniformirano lice odmah su se jedno na drugo<br />

— narogu{ili. Kako bi bilo divno tako {to snimiti! Odmah<br />

sam spopao Ivicu da brzo aktivira ekipu i poku{a »neopazice«<br />

snimiti taj neponovljivi prizor. Dakako, na tu moju<br />

djetinjariju moj je snimatelj samo odmahnuo rukom zapravo<br />

obojica smo znali da }e, ma kako se dugo ono dvoje jedno<br />

na drugo rogu{ilo, tehnika uvijek izvu}i kra}i kraj. Uostalom,<br />

koliko li smo puta u `ivotu po`aliti {to nam se nije na{la<br />

kamera pri ruci da ovjekovje~imo kakvo neponovljivo lice<br />

ili doga|aj koji nas je zgromio svojom dramati~no{}u ili po-<br />

29

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!