Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez
Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez
Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
24<br />
Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (<strong>1998</strong>.), br. <strong>15</strong>, str. 22 do 37 Krelja, P. : Istinita pri~a...<br />
vo, u~inilo mi se da sam — dobrano uzdrman tom impresivnom<br />
koli~inom novih spoznaja — razotkrio bri`no kamufliranu<br />
istinu o opasnom prividu harmoni~nog i uravnote`enog<br />
urbaniteta.<br />
Svoje odu{evljenje bio sam prenio i na snimatelja Ivicu Rajkovi}a.<br />
Ubrzo smo nado{li na zamisao da prizore u Esplanadi<br />
snimimo na kolor tridesetpetici, a da vanjskom svijetu i<br />
barakama podarimo ono {to ih ide: crno-bijelu {esnaesticu<br />
koju }emo laboratorijski prometnuti u sepiju i »napuhati« na<br />
tridesetpeticu.<br />
S mojim ku}nim »dramaturgom«, suprugom Vesnom, stvar<br />
je i{la ve} znatno te`e. Tradicionalno nepovjerljiva spram<br />
»eruptivnih« ideja, ta je biv{a kinoamaterka tvrdo realisti~ki<br />
upozoravala na znatne pote{ko}e koje bi mogle nastati u fazi<br />
»operacionalizacije« ambiciozno nadogra|ena scenarija. U<br />
mnogim prija{njim slu~ajevima njezinih nepopustljivo izravnih<br />
nijekanja nekih mojih zamisli znala se nadi}i gadna galama<br />
— plju{tale bi pogrde i sve bi vodilo k incidentnoj situaciji<br />
s nesagledivim posljedicama; jesam li tom zgodom<br />
bio odve} uvjerljiv ponesen idejom tvorbe provokativno<br />
globalne metafore na primjeru Esplanade ili se i njoj u~inilo<br />
da u svemu tome ima nekog vraga, tek projekt je — odoljev-<br />
{i njezinim zadnjim poku{ajima da me uvjeri kako bi snimanje<br />
trebalo mal~ice odgoditi da bi se jo{ jedanput o svemu<br />
dobro razmislilo — mogao za`ivjeti.<br />
U Preno}i{tu su nam dopustili snimanje; u Esplanadi su postavili<br />
tek jedan uvjet: da ne ulazimo u sobe. Bogomdana<br />
slu~ajnost nam je, na na{u golemu radost, podarila i modnu<br />
reviju Carven iz Pariza koja je stalnoj Esplanadinoj klijenteli<br />
donosila atraktivnu poruku o supredominaciji »@ene ptice«<br />
na modnim pistama svjetskih metropola. Zar smo mogli<br />
po`eljeti `e{}u opreku sumornoj stvarnosti iz 1972!<br />
Ve} potkraj prvog dana snimanja postalo nam je jasno da je<br />
zjapnuo stra{an jaz izme|u zamisli i stvarnih produkcijskih<br />
mogu}nosti: ograni~ene koli~ine vrpce (kojih tisu}u metara<br />
tridesetpetice i ne{to {esnaestice) i onih 5-6 dana snimanja,<br />
koliko se s po~etka sedamdesetih moglo dobiti za tu vrstu<br />
dokumentarca. To je obe}avalo tek kolosalni — debakl. Valjalo<br />
je smjesta — premda bolno — ukrotiti neodmjerene<br />
ambicije, hladnokrvno odustati od koje~ega i prionuti razboritom<br />
spa{avanju filma! Je li to bilo mogu}e? U prete`no<br />
ilustracijski strukturiranom filmi}u ostado{e tek krhotine<br />
odre|enih zamisli i poneki jetki socijalni ubod. Kolege suosje}ajno<br />
upozoravahu da film zavrije|uje osobitu pozornost<br />
zbog originalnog povezivanja tridesetpetice s napuhanom<br />
{esnaesticom.<br />
Tko zna koliko bih dugo ostao u stanju potresenosti i bih li<br />
ikada smogao odva`nosti da se iznova prihvatim dokumentarizma,<br />
da se — iz ~ista mira — na taj i takav Splendid isolation<br />
nije sru~ila politi~ka anatema — federalnih razmjera!<br />
U po~etku se, ba{ zbog toga {to su se na udaru na{la jo{ tri<br />
dokumentarca u proizvodnji Zagreb-filma i me|u njima i<br />
moj Recital, nije dalo razabrati zbog ~ega je nedu`ni Splendid<br />
isolation dopala — izolacija. Tek sam, u povjerljivu razgovoru<br />
s nekim znancem — pripadnikom tada{nje gradske<br />
politi~ke elite — saznao da se visokom predstavniku vlasti<br />
<strong>Hrvatski</strong> <strong>filmski</strong> <strong>ljetopis</strong> <strong>15</strong>/<strong>1998</strong>.<br />
bilo u~inilo kako pu~ka pjesnikinja iz Preno}i{ta u svojoj poemi,<br />
koja po~inje stihovima: »Dru`e Tito ja te volim, a ti Jovan~ice<br />
oprosti {to ovako govorim...« — zapravo poku{ava<br />
proturiti misao o Titanima koji se, mimo svoje volje, uvijek<br />
pona{aju po istom receptu: po~nu kao veliki ljudi i humanisti<br />
a zavr{e kao lokalni tirani...<br />
Dvije godine poslije<br />
Prizor krupnijeg policajca {to vodi sitnog dje~a~i}a nije privukao<br />
samo moju pozornost; mnogi su se, s frekventne<br />
tramvajske postaje kod Glavnog kolodvora, radoznalo osvrtali<br />
za njima. Kad su njih dvojica napustili mno{tvo i otputili<br />
se k stra`njem dijelu hotela Esplanade — prema barakama<br />
na kojima su se jasno razabirala dva crvena kri`a — za<br />
njima sam krenuo i ja. Hodali su nekoliko metara ispred<br />
mene, non{alantno i bez `urbe. Vidio sam: policajac je svojom<br />
krupnom, ote`alom rukom ~vrsto dr`ao dje~akovu maju{nu<br />
lijevu, dok je u dje~akovoj desnoj visoko str{ao buket<br />
prekrasnog plavog cvije}a. Kad sam ih diskretno sustigao i<br />
nenametljivo se na{ao u njihovoj ravnini, mogao sam — s ne<br />
malim ~u|enjem — ustanoviti da na dje~akovom zgr~enom<br />
i nijemom licu potokom teku suze. Taj nesvakida{nji, zaista<br />
neobi~an prizor toliko me zaokupio da sam ve} bio posve<br />
spreman da bez pogovora odem i na kraj svijeta ne bih li nekako<br />
sazano {to je taj mali u~inio, ~emu taj veliki buket cvije}a<br />
i kamo to non{alantni policajac vodi upla{ena dje~aka.<br />
Neko smo vrijeme tako »u troje« hodali — konture njihovih<br />
prilika ponovno su se ocrtavale ispred mene. Pro{li smo pokraj<br />
Preno}i{ta i uputili se k stra`njem dijelu barake. Malo<br />
kasnije, lijepo sam mogao vidjeti kako naoru`ani ~ovjek u<br />
odori — dr`e}i i dalje dje~aka ~vrsto za ruku — zvoni na<br />
vrata Prihvatne stanice, kako se vrata diskretno otvaraju,<br />
kako ne~ija ruka prihva}a dje~akovu i kako se policajac<br />
onim istim ravnodu{nim korakom udaljava.<br />
Da, Prihvatnu sam i njezin trpki sadr`aj — iz vremena<br />
Splendid isolationa — povr{no poznavao; odoljev{i napasti<br />
da odmah pozvonim na vrata te ustanove, sjeo sam na obli-<br />
`nju klupicu i stao se — s pogledom na re{etkaste prozore<br />
— pitati: Kakve mi koristi od toga ako se u baraci krije prvoklasna<br />
dokumentaristi~ka tema? Pri~e — s ili bez okusa i<br />
mirisa — bio sam, minule dvije godine, marljivo pripremao<br />
(Himna, Spomenik, Praznik, Slet...) ili neumorno poletno<br />
nudio uvijek kad su se raspisivali famozni Fondovi natje~aji,<br />
ali odgovor se uporno ponavljao: NE! [to li sve nisam nudio:<br />
Od portreta boksa~kog {ampiona Mate Parlova, preko<br />
dvorca Trako{}an kao polazi{ta za dokumentaristi~ko-eksperimentalnu<br />
fantazmagoriju, pa do projekta pod nazivom<br />
[tef i Bara nebu pod oblake. Nisam pro{ao ni s Ivom Andri-<br />
}em...<br />
Prihvatna stanica<br />
Netko je iznutra otklju~avao vrata Prihvatne, a onda se na<br />
njima pojavila krupnija `ena srednjih godina: Svojom me toplom<br />
prisno{}u ohrabrila i ja sam, bez krzmanja, spontano<br />
priznao {to me dovelo na ta vrata. Vidno je `ivnula kada<br />
sam — onako usput — napomenuo da me takvi prostori zanimaju<br />
i zbog mogu}nosti snimanja...
Change language