Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (1998.), br. 15, str. 158 do 179 Majcen, V. : Hrvatski obrazovni film
»...sve {to se kao dokument tradicija narodnih htjelo sa~uvati,
to je bilo uvijek, da tako ka`em, mrtvo. Ili su to bile
rije~i, napisane, na{tampane, ili su to bile mrtve slike, zapravo
nekako krute, tako da ono {to je u tradicijama `ivo,
{to se kre}e, {to se ~uje, to je sve bilo nedohvatljivo tada.
I tako je pala ideja da se bar ono {to je pokretno, da se to
bar filmski snimi kao dokument.« (Kri`nar, 1992. : 187) 25
Osnutak Etnografskog muzeja u Zagrebu (Etnografski odio
Hrvatskog narodnog muzeja) 1919. godine i Odsjeka za etnologiju
Filozofskog fakulteta (s istodobnim osnutkom Zavoda
za etnologiju), na koji 1927. godine dolazi Milovan
Gavazzi, uklapaju se u postoje}e zanimanje za tradicijske
oblike narodne kulture, koje time dobiva i institucijskoznanstveni
oblik. Do tada povremno ljubopitljivo bilje`enje
narodnog `ivota i obi~aja, dobiva stru~ni oslonac i potvrdu
u znanstvenome radu.
Milovan Gavazzi svoje je prve etnografske filmske zapise
snimio 1930. godine, 16 milimetarskom amaterskom filmskom
kamerom (AGFA movex) s kasetom (spremnicom za
12 m filma). Bili su to crno-bijeli, netonski snimci, na preokretnoj
filmskoj vrpci, a filmovi su se razvijali u ^e{koj. Bila
je to skromna tehnologija. Kasete s odre|enom du`inom
filmske vrpce ograni~avale su mogu}nost kontinuiranog du-
`eg snimanja, a kvaliteta snimaka ovisila je o filmskom znanju
stru~njaka-etnologa, koji je sam snimao. Tijekom svojega
znanstvenoga rada, Milovan Gavazzi snimio je samostalno
20-tak etnografskih filmova i jo{ toliko u suradnji s drugim
snimateljima. Me|u tim filmovima su i neki izuzetni,
danas neponovljivi, snimci narodnih obi~aja. Me|u te filmove
spadaju primjerice filmski zapisi Kuhanje mlijeka vru}im
kamenjem (1931.), Pletenje jalbe (1934.), Oranje vrgnjem
(1935.), Pogreb na saonicama (1935.), Izrada pokljuka pomo}u
kalupa (1962.), Obiteljska zadruga @ivi}-Krlavini (s
Andrijom Stojanovi}em, 1963.).
Prvi su filmovi ~isti slikovni zapisi bez teksta, tek s imenovanim
fenomenom koji je snimljen, vremenom i mjestom snimanja,
te imenom snimatelja u najavi filma. Snimke su kontinuirane,
u dugim neprekinutim kadrovima, bez pomicanja
kamere u kadru (osim kra}ih panorama) ili promjene udaljenosti
s koje se snima, a prekidi nastaju tek zbog mijenjanja
filmske kasete. Prizori koji se u stvarnosti ponavljaju (primjerice
bacanje i izvla~enje mre`e, Ribanje migavicom,
1935.) ponovljeni su i u filmskom zapisu, pa se film pribli-
`ava realnom trajanju promatranog doga|aja. U filmovima
snimanim 50-ih i 60-ih godina najavnica je ne{to bogatija, a
snimatelj povremeno zaokru`i kamerom okolnim prostorom,
pejsa`om, tek toliko da nazna~i prostor u kojem se zbiva
odre|eni doga|aj. Naj~e{}i filmski plan je srednji u kojem
je zahva}ena cijela ljudska figura s neposrednom okolinom
u kojoj se odigrava radnja i krupni plan. Filmovi su uglavnom
snimljeni jednokratno, prate}i neki doga|aj od po~etka
do kraja, osim onih pojava koje zahtijevaju dugotrajnije
pra}enje. Tako je filmski zapis @ivot na Neretvi sniman vi{e
puta od 1963.-1968. godine (i jedini je Gavazzijev nedovr-
{eni film). U filmovima snimanim 50-ih i 60-ih godina dorada
filma je ve}a pa se javlja bogatiji tekstualni uvod na po-
~etku filma, povremeni me|utekstovi, a u nekim filmovima
izvorne snimke kombiniraju se sa snimkama modela radi ja-
Hrvatski filmski ljetopis, 14/1997.
Kulturni film Barok u Hrvatskoj (O. Mileti}, 1942.)
snijeg prikaza i obrazlo`enja snimljenih detalja odre|ene
radnje (Narodno ukrasno tkanje — prijebor, 1969.). Neki
oblici tradicionalne kulture snimaju se vi{e puta, tra`e se isti
sadr`aji u razli~itim mjestima (primjerice rad na lon~arskom
kolu), sa `eljom da se pove`u u filmu radi mogu}nosti usporedbe.
Gavazziju se u tom pionirskom filmskom poslu pridru`io
60-ih godina etnolog Andrija Stojanovi}, koji je postupno
preuzimao filmske zadatke, prepu{taju}i Gavazziju savjetodavnu
ulogu. Njih dvojica uglavnom su snimila najva`niji
dio etnografskih zapisa pohranjenih na filmskoj vrpci. Sam
Gavazzi te filmske zapise naziva bilje{kama, fragmentima,
dokumentima koji slu`e istra`ivanjima, u nastavi za prikazivanje
studentima i za scenske potrebe (rekonstrukciju). Filmove
dijeli na
— unikatne dokumente koji prikazuju neponovljive pojave,
pojave ili tradiciju koje vi{e nema, koja je nestala;
— filmove-rekonstrukcije u kojima se to~no rekonstruira
dio tradicije koja u praksi vi{e ne postoji, ali je se ljudi sje-
}aju; i
— poredbene etnolo{ke filmove — smatra ih najvrijednijima
i naziva »muzikom budu}nosti« — u kojima se usporedno
prikazuju pojedini fenomeni kako se u fazama odvijaju
ili kako se odvijaju u vremenski i prostorno odvojenim
situacijama.
165