Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (1998.), br. 15, str. 109 do 124 Miki}, K. : Sa`eti pregled povijesti snimateljstva
Dama u jezeru (eksperimentalni redatelj Montgomery, 1948.) s glavnim
likom koji se nikad ne vidi (snimatelj je Paul C. Vogel)
Tome su uzrok technicolor tehnika i glomazne kamere. Kad
se pak snima crno-bijelo, filmovi su jo{ uvijek niske osjetljivosti
(15-18 DIN), {to zahtijeva puno rasvjete. Sve u svemu,
filmovi djeluju krajnje »kulisoidno«, umjetno, koliko se god
snimatelji trudili da u ostalim sastavnicama filmske fotografije
postignu optimalan u~inak. Prisjetimo se samo nekih naslova:
I krvnici umiru (Lang, 1943.), Kome zvono zvoni
(Wood, 1943.), Sedmi kri` (Zinnemann, 1944.), Veliko i{~ekivanje
(Lean, 1946.), Sve o Evi (Mankiewicz, 1950.).
Filmovi koji su izgledali druk~ije bili su Rebecca (Hitchcock,
1941.) — za kamerom je bio G. Barnes, Kako je bila zelena
moja dolina (Ford, 1941.) snimatelja A. Millera, Bernardettina
pjesma (King, 1943.) koji je snimio isti snimatelj, Slika
Doriana Graya (Levin, 1945.) — za kamerom je bio H.
Stradling, Gospo|ica Julija (Sjöberg, 1950.) {vedskog snimatelja
G. Strindberga, a osobitu pozornost zaslu`uju filmovi
engleskog redatelja Reeda.
Fotografija u ameri~kim filmovima »crne serije«
Razvijeni vizualni stil film noira (gra|eno svjetlo, niski svjetlosni
tonalitet, neobi~ni rakursi, izra`ajne kompozicije, dubinski
kadrovi i drugo) okupio je vrsne snimatelje poput
Woodyja Bredella koji je za kamerom u nizu Siodmakovih
filmova, zatim Lee Garmesa, John F. Seitza (Wilderovi filmovi),
Burnetta Guffeya, Johna Altona (naj~e{}e snima za A.
Manna), te prije spomenute Nicholasa Musuracu, Miltona
Krasnera, Rudolpha Matéa i Franza Planera koji su u Hollywood
donijeli europski ekspresionisti~ki tretman filmske
slike.
Va`an je i snimateljski rad Charlesa Lawtona jr. (1904.-
1965.) u Wellesovu filmu Dama iz Shanghaja (1948.), i Teda
McCorda (1900.-1976.) u Blagu Sierra Madre (Huston,
1948.).
Tre}i ~ovjek i drugi filmovi pedesetih: tehnolo{ke
novine
Carol Reed godine 1950. snima film Tre}i ~ovjek. Za kamerom
je Robert Krasker (1913.-1981.). Njegova crno-bijela
fotografija odlikuje se izrazitim funkcionalnim kontrastom
svjetla i sjene, nagla{enim dugim sjenama i gra|enim osvjet-
116
Hrvatski filmski ljetopis 15/1998.
ljenjem ~esto u ekspresionisti~kom stilu, {to sve znatno pridonosi
sugestivnu stvaranju psihoze poratnog Be~a (usporedi
s fotografijom Gorana Trbuljaka u Tadi}evu filmu Tre}a
`ena).
U Francuskoj, prakti~ki istodobno, nastaju dva filma zna~ajna
sa snimateljskog stajali{ta. To je stilizirana fotografija u
filmu Orfej (1950.) J. Cocteaua (snimatelj je Nicholas Hayer),
u kojem je poetska filmska vizija o `ivotu i smrti ostvarena
kori{tenjem zrcala i usporenog pokreta unatrag. Drugi
film koji valja istaknuti Ophülsov je Vrtuljak (1950.), s pri-
~om smje{tenom u belle époque (snimatelj Christian Matras,
1903.-1977.). Bio je to snimatelj kojega su u po~ecima smatrali
relativno hladnim, da bi uskoro bio otkriven kao majstor
slo`enih, vrlo efektnih, ali i funkcionalnih pokreta kamerom.
Po tome su poznati i neki drugi njegovi filmovi, kao
Ophülsovi U`itak (1951.), Madame de... (1953.), Lola Montez
(1955.), odnosno film Fanfan la Tulipe (C. Jaque,
1951.). Ophüls koji je u Hollywoodu sura|ivao sa snimateljima
F. Planerom i E. Schüfftanom, povratkom u Francusku
uglavnom sura|uje s Matrasom. Valja istaknuti redateljevu
naklonost prema izgradnji svjetla (voli protusvjetlo, plasti~nost
koja se posti`e igrom svjetla i sjene). Ophüls se ina~e
smatra redateljem s posebno izgra|enim senzibilitetom za
kameru (mo`emo ga donekle usporediti s Jacquesom Tourneurom).
Japanska kinematografija tako|er donosi novi fotografski
stil, specifi~an za tu zemlju. Snimatelj Kazuo Miyagava u Kurosawinu
filmu Ra{omon (1950.) otkriva izniman smisao za
kompoziciju kadra, likovnost, uklju~uju}i u to i pokrete kamere.
Snimatelj MacDonald snima 1952. godine film Nijagara
(Hathaway) s Marilyn Monroe u glavnoj ulozi. Prvi put
se govori o tzv. erotskoj filmskoj fotografiji (?). Iz tih godina
va`an je i film Rijeka bez povratka (Preminger, 1954.) snimatelja
Josepha LaShella. U tom filmu, snimljenom u tehnici
cinemascopa dobro je iskori{tena {irina formata ~ime je
postignuta iznimna dramati~nost prostora. Godine su to kad
je uvedena tehnika {irokog platna, konkretno cinemascopa
(usp. tekst E. Mid`i}a i K. Miki}a u Hrvatskom filmskom ljetopisu,
br. 12/97., str. 125 i 119).
1953. godine John Huston i snimatelj Oswald Morris realiziraju
film Moulin Rouge, nastoje}i boju prilagoditi koloritu
slika H. Toulose-Lautreca. Posti`u meko}u fakture slike, nezasi}enost
boja, svojevrstan fotografski impresionizam. To je
bilo mogu}e jedino primjenom technicolor postupka i prilagodbom
obrade. Sli~an rezultat posti`u i u filmu Moby Dick
(1956.).
Technicolor tehnologija bila je dosta slo`ena i skupa, pa se
nastojalo prona}i neko jednostavnije i prakti~nije rje{enje.
Bio je to eastmancolor.
Tijekom negativskog, odnosno pozitivskog procesa stvaraoci
boje nalaze se u troslojnoj emulziji (kod ranijih materijala
kromogene sastavnice bile su u razvija~u), {to poslije slijedi
i Agfa, a pridru`uje im se i tre}i proizvo|a~, japanski Fuji.
Snimatelji su se postupno zasitili te{kih, glomaznih studijskih
kamera i `eljeli su snimati na jedan druk~iji, znatno `ivotniji,
spontaniji na~in, tako da kameru mogu podrediti