Hrvatski filmski ljetopis, broj 15 (1998) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto., Zagreb / god. 4. (1998.), br. 15, str. 97 do 102 Pavi~i}, J. : Dogma 95
Ako spomenuta dva filma imaju ijednu srodnost, to je da je je, karikature i samodopadljive formalne autoreferencijalno-
u oba intenzivno prisutna monta`erska intervencija, kratki sti. Po~elo je s francuskim novobarkistima i Almodovarom,
kadrovi i slo`ene monta`ne sintagme. Ukratko, ne{to {to je a legitimni i popularni nastavlja~i takve poetike u devedese-
bilo daleko i mrsko tradiciji kr{}anskim poeti~arima filmtima su Danny Boyle, Sr|an Dragojevi}, Alex De La Iglesia,
skog realizma.
Julio Medem, Tsukamoto, pa, uostalom, i Goran Ru{inovi}.
Von Trierov film do~ekan je, ina~e, vrlo hladno. S jedne strane,
izazvao je moralno zgra`anje zbog slobodne posudbe i
igranja idiotizmom kao stra{nom ljudskom sudbinom. S druge,
puritance je smetao Dan~ev fingirani dokumentarizam. S
tre}e, »istina« prostora i likova u spomenutom je slu~aju bila
Svim tim redateljima filmski }e tradicionalist prigovoriti da
re`iraju »spotovski«, to jest dopadljivo, vizualno efektno, uz
o~u|uju}e kuteve kamere, monta`u i likovne odlike kadra.
Prije deset godina takav je prigovor zna~io pribijanje na vrata
filmskog neukusa. Danas su nam takvi redatelji normalni.
prili~no ideolo{ki obojena istina: Von Trier jednako se ruga
ideologiji napretka, koliko i milenijskoj pomami za primitivnom
mudro{}u, guruima, new ageom, antropologijom i
sljedbama. Kad se tim primjedbama doda dosljedno alternativni
izgled filma — a to zna~i i mala mogu}nost da dopre
do repertoarne publike — ispada da su Idioterne vjerojatno
redateljev najve}i neuspjeh. Sasvim suprotno od hvaljenog i
u Cannesu nagra|enog Vinterbergova filma, {to pogotovo
isti~e koliko su ta dva naslova razli~ita.
Bez obzira na to {to Dogma 95 o~ito nije epohalan filmski
doga|aj, bar je jedna re~enica u danskom manifestu neprijeporno
to~na. Ta da je rije~ o dosad najodlu~nijem uzvratnom
udarcu na »odre|ene tendencije« u svjetskom filmu. Koje su
to tendencije?
Drugi usporedni trend bilo je kvalitativno i kvantitativno {irenje
va`nosti trika u filmskom zanatu, i to u prvom redu,
naravno, ra~unarskog. CGI je do prije pet godina domena
filmova fantastike, spektakala, SF-a, horora i omladinskih
ma{tarija, dakle »znalo se gdje pripada«. Negdje od polovice
devedesetih CGI postaje pomo}no sredstvo u tvorbi iluzije
u »realisti~kim« filmovima. Primjerice, njime se omogu-
}uje vjerodostojno prikazivanje invaliditeta likova, likova
koji vise nad provalijom, nestalih urbanih ili prirodnih lokaliteta...
Kompjutori su dotad bili ne{to poput animirane intervencije
u igrani kontekst. Sada pak interveniraju u »sliku
stvarnosti« nastoje}i joj sa~uvati fotografsku vjerodostojnost.
Prvo, prema ja~anju stilizacije, ili virtualizacije, ili, kako bi
Danci rekli, »iluzije«.
Ve} i povr{no listanje povijesti filmske misli pokazuje kako
se razvoj filmske poetike uvelike sastojao u sukobu dviju
opre~nih te`nji. Prva i starija je ona koja isti~e filmu imanentnu
dimenziju trika, ~arobnja~kog ~uda. Prista{e tog smjera
u filmu }e vidjeti ~udesnu napravu za tvorbu alternativnih
Ideje Dogme 95 reakcija su na ta dva trenda. Danski kvartet
o~ito ~ezne za nevinim stanjem neutralnog fotografskog oka
koje »samo« slika, bez intervencije, konstrukcije, preina~avanja
»istine«, odnosno materijalne zbilje. U epohi kad je filmski
i fotozapis izgubio vjerodostojnost (ili: dostojanstvo?)
»istine«, dogma{i `ele povratiti taj iskonski »realizam« odricanjem
od prava na trik.
svjetova, fikcionalnih izma{tanih univerzuma, idealan za
fantastiku, karikaturu i obmanu. Drugi smjer je onaj koji u
filmu prepoznaje u prvom redu fotografski medij, vjerno
produ`enje ~ula i pripisuju mu ontolo{ki realizam. Za takve
film se otima svojoj prirodi ako bje`i od dokumentarnosti,
realizma i vjerodostojnosti u stilizaciju i trik.
U tome vjerojatno uskoro ne}e biti usamljeni. U trenutku
dok se animacija, igrani film i virtual reality galopom me|usobno
pribli`avaju i dok je izraziti, »spotovski« stupanj stilizacije
postao norma, za o~ekivati je vi{e takvih kontrarevolucionarnih
istupa. Ve} 1994. Umberto Eco je u Veneciji
odr`ao predavanje o budu}nosti CGI u kojem je iznio boja-
To je ta opreka u poimanju filma koju ~esto personificiraju zan da }e se sasvim prebrisati granice izme|u animacije i
Mélies i Lumière: me{tar iluzije i tvorac virtuelnih stvarno- igranog filma i da }e svemo} CGI trika prouzro~iti inflaciju
sti protiv snimatelja svijeta oko sebe.
i pad interesa za ono {to se njima mo`e posti}i. »Vjerujem«
Negdje od drugog svjetskog rata »realisti« su u filmskoj misli
potisnuli »formaliste« i oblikovali dobar dio dobrog ukusa
i preskriptivne poetike filma. Negdje od osamdesetih,
rekao je tada Eco, »da }e se ve} po~etkom idu}eg stolje}a
komercijalni filmovi reklamirati sloganom snimano bez posebnih
efekata«.
ukorak s postmodernisti~kim modama u drugim umjetnostima,
nastaje preokret.
Ako se to zaista dogodi i ako op}e skretanje k virtualnoj
stvarnosti dobije svoju radikalnu opoziciju, ponovo }e na ci-
Taj preokret ima sto lica. S jedne strane, s Joeom Danteom i jeni biti filmovi koji su »nevini«, koji »samo snimaju« »zbilju
Timom Burtonom holivudski fantasti~ni spektakl dobija kakva jest«. Eco je vjerovao da }e se to dogoditi i u komer-
postmodernisti~ke crte poniru}i u heterotopije, zone, altercijalnom filmu i da }e njim ponovo zavladati kaskaderi,
nativne svjetove, mije{aju}i epohe. Hollywood dobija jako stvarna fizi~ka virtuoznost i stvarni rizik i pogibelj. Ako se to
stiliziranu, iluzionisti~ku i autoreferencijalnu crtu. Sli~no je zaista dogodi, onda Dogmu 95 vrijedi upamtiti ako ni{ta
i u Francuskoj u filmovima Bessona ili Jeuneta i Caroa. S drugo kao pijetla koji se prvi oglasio. Utoliko je fenomen
druge, redatelji poput Greenawaya potpuno odbacuju refe- Dogme 95 zanimljiv bez obzira na duboku nedosljednost i
rencijalnost i konstruiraju filmove sukladno numeri~kim ili nesustavnost Dogmina u~enja i bez obzira na ~injenicu {to je
izvana posredovanim, »knji{kim« obrascima. S tre}e strane, ~itav pokret s kupali{ta Hvidovre u velikoj mjeri jo{ jedan
pojavljuje se obilje redatelja koji klasi~ne »realisti~ke« film- trik Larsa Von Triera, genijalca i jednako spretnog samoreske
teme obra|uju tako {to unose znatne elemente stilizaciklamera. 102
Hrvatski filmski ljetopis 15/1998.