You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
vremenom. Putovanje kroz vrijeme tehnologija još nije<br />
omogućila, ali je omogućila da plešem s digitalnim avatarima i<br />
da se na trenutke, baš kao i ostale tri tisuće ljudi, zanesem i<br />
zaboravim, ili zanemarim, da su ispred mene (samo)<br />
hologrami.<br />
Kad Anni-Frid priča o svojoj baki koja ju je sama odgojila na<br />
sjeveru Norveške, uz magično stvarnu polarnu svjetlost, i ta<br />
emocija je stvarna jer to je njen glas, njena priča, pa čak i njena<br />
mimika, stas… Ekipa Abbe radila je s holivudskim majstorima<br />
vizualnih efekata šest godina i svaki pokret plešućih i<br />
pjevajućih avatara snimljen je sa živim članovima benda u<br />
studiju te nakon toga renderiran s njihovim licima i tijelima sa<br />
snimke koncerta iz 1979. I ima puno stvarnog i teško razlučivog<br />
u vizualnom doživljaju ovog showa, ali primarna začudnost i<br />
blaga nelagoda leži u tome što sam prvi put osjetila budućnost<br />
u kojoj će granica između stvarnog i virtualnog nestajati. Samo<br />
godinu dana prije sudjelovala sam u Barbican Centru u<br />
Londonu na "Le Bal de Paris" Blance Li gdje smo opremljeni<br />
VR naočalama i pokriveni elektrodama za praćenje pokreta<br />
tijela prvo odabrali Chanel kostime (nažalost virtualne), a onda<br />
šetali i plesali po dvoranama i vrtovima Pariza. Doduše, taj<br />
doživljaj je tehnološki još uvijek bio pomalo dražesno<br />
nespretan. I bilo mi je nekako drago zbog toga. Naravno da je<br />
španjolska koreografkinja Blanca Li imala na raspolaganju<br />
znatno manji budžet od jednih od najbogatijih performera na<br />
svijetu, ali imajući i to na umu, evidentno je kojom se brzinom<br />
samo u godinu dana razvija tehnologija.<br />
DRAŽESNO EKSPERIMENTIRANJE S DIGITALNIM I (NE)<br />
VIDLJIVA PROŠIRENA STVARNOST<br />
Drugo jutro otišla sam do novog prostora Lightroom, koji je<br />
otvoren ove zime multimedijalnom retrospektivom Davida<br />
Hockneyja "Bigger & Closer (not smaller & further away)" koja<br />
nije baš tako fascinantna, ali svakako je dražesna. Sasvim je<br />
simpa da najluđi, najšareniji djedica pop arta pokazuje<br />
ubrzanom videoslikarijom kako je nastala slika njegova vrta na<br />
njegovu iPadu, interesantno je naći se u projekcijama kulisa<br />
opera koje je 80-ih i 90-ih radio za Metropolitan i druge,<br />
većinom američke opere te druge momente njegove 60 godina<br />
duge karijere. Najbolji dijelovi su oni koji pokazuju njegove<br />
eksperimente s fotografijama (fotografski kolaži portreta,<br />
Grand Canyona i materijali za Vogue), ali sve je to jako<br />
tehnološki šlampavo. Možda je problem u prevođenju,<br />
transformaciji jednih umjetničkih tehnika - slikarstva i<br />
fotografije u druge - video, digitalno… jer je u prethodne dvije<br />
spomenute umjetničko-tehnološke izvedbe riječ o radovima<br />
koji su kreirani za medij u kojem se i konzumiraju.<br />
Svaki put kada se pojavio neki prikaz prirode, a Hockney je<br />
naslikao puno cvijeća, drveća, listića u svojoj karijeri, mislila<br />
sam na magiju Refika Anadola, koji informacije s milijuna<br />
on line slika prirode pretvori u plešuće piksele na nekom<br />
ogromnom ekranu i u potpunosti digitalnom magijom stvori<br />
iznimno fizičko, mentalno i duhovno iskustvo. I kao da sam ga<br />
dozvala! Desetak dana kasnije naletjela sam na njegove "Natu -<br />
re Dreams", a stvarno volim naletjeti na neku dobru art stvar<br />
slučajno. Prošlog vikenda u Ateni, čekajući autobus i vidjevši<br />
da imam još 15-ak minuta do njegova dolaska, ušla sam u<br />
Nacionalne vrtove i zamijetila obavijest o izložbi "Seeing The<br />
Invisible". Morala sam skinuti službenu aplikaciju izložbe, in -<br />
ter aktivno sučelje s GPS-om, pa krenuti u šetnju slijedeći ma -<br />
pu. Prvi rad na koji sam naišla bio je rad mog miljenika Refika<br />
Anadola. No uživo, fizički ispred mene, nije bilo ničega. Aplikacija<br />
me uputila da skeniram tlo oko sebe i nakon nekoliko<br />
sekundi dalo mi je opciju da "lansiram djelo". I ispred mene na<br />
sučelju mog telefona zahvaljujući AR (Augmented Reality =<br />
proširena stvarnost) tehnologiji pojavio se poput virtualnog<br />
sloja njegov rad "Machine Hallucinations: Nature Dreams".<br />
Nastavila sam fascinirano šetati parkom i skenirati tlo kad<br />
me aplikacija obavijestila da sam došla do nekog rada - vidjela<br />
sam prirodu oko sebe kroz "Pneumu" Mel O'Callaghan kao<br />
kroz neki divni kristalni balon od sapunice, prošetala kroz<br />
eksploziju cvijeća Orija Gershta pod nazivom "Forget Me Not"<br />
koju sigurno neću zaboraviti, a na samom kraju šetnje i "Gilted<br />
Cage", ogromni pozlaćeni kavez Ai Weiweija koji je lebdio na<br />
jednom proplanku u parku gdje su jedan stariji gospodin i<br />
njegov unuk začuđeno promatrali ženu koja maše mobitelom i<br />
slika zrak, potpuno nesvjesni tehnološke uvećanosti moje<br />
stvarnosti i prisutnosti djela kultnog kineskog suvremenog<br />
umjetnika koje je lebdjelo ispred njih u zraku.<br />
VIRTUALNA SREĆA I REPRODUCIRANA (NE)STVARNOST<br />
Iz Atene sam sletjela u magloviti jesenski Bruxelles i<br />
nabasala na sreću. U neposrednoj blizini mog hotela u Mont<br />
des Arts otvoren je Happiness Expo. Nizozemski Studio Irma,<br />
koji se već dvadeset godina bavi eksperimentalnom<br />
umjetnošću i instalacijama inspiriran recentnom studijom<br />
Svjetske zdravstvene organizacije o tome kako nas umjetnost<br />
može usrećiti i neuroznanstvenim istraživanjima koja<br />
pokazuju da kulturne aktivnosti utječu na lučenje dopamina -<br />
"hormona sreće" - kreirao je digitalnu izložbu bojama,<br />
zvukovima, glazbom i taktilnom interakcijom. I to je jako<br />
dražesno, ali to stvarno nije umjetnost. Imala sam osjećaj da<br />
sam se našla u nekom hibridu digitalnog lunaparka i zbirke<br />
pozadina za Instagram objave. Puno ljudi se oko mene snimalo<br />
i slikalo i djelovali su sretno. Mene to iskustvo baš nije usrećilo.<br />
Digitalna i/ili virtualna umjetnost kao umjetnost kojoj<br />
pristupamo kroz neki tehnološki medij predstavlja<br />
postkonvergentni oblik umjetnosti - međuovisnost različitih<br />
medijskih elemenata - slike, zvuka, vremena, umreženosti,<br />
interaktivnosti.... Kao i uvijek, umjetničke novotarije izazivaju<br />
prijepore i podjednako se preziru kao što se i nekritički<br />
konzumiraju. Kao digitalni doseljenik ( jer sam odrasla bez<br />
digitalnih ekstenzija - mobitela, a dijelom i bez računala i<br />
interneta), za razliku od novijih generacija digitalnih<br />
urođenika, možda samo drugačije pristupam stvarnosti,<br />
odnosno smatram da se mora moći ćutjeti ne samo osjetilom<br />
vida. A to onda utječe i na to što i kako prihvaćam da ima ili<br />
nema potencijal umjetničke vrijednosti.<br />
Moj omiljeni kipar Alberto Giacometti, podjednako<br />
surrealist kao i ekspresionist, smatrao je da umjetničko djelo<br />
ne reproducira realnost nego da kreira realnost istog<br />
intenziteta kao što je realnost sama. Ne znam što bi rekao da je<br />
sa mnom plesao uz Abbu, promatrao Hockneyjeve igrarije s<br />
perspektivom ili šetao parkom mašući mobitelom kako bi<br />
uhvatio piksele virtualnih radova Ai Weiweija ili Refika<br />
Anadola. Zamislit ću da bi bio zaintrigiran virtualnim<br />
rekonstrukcijama realnosti, a manje oduševljen samom<br />
kreiranom stvarnošću. Ali s obzirom na to da zamišljam da<br />
šećem s djedicom koji bi danas imao 122 godine, možda blaga<br />
skepsa, nelagoda, neprihvaćanje umjetnosti proširene<br />
steroidima tehnologije imaju i neku generacijsku odrednicu.<br />
Možda nisam baš skroz pop smart.<br />
81
Change language