You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Trio Boygenius često je<br />
kritiziran zbog 'plačljive<br />
i depresivne glazbe za<br />
tužne cure'<br />
FOTOGRAFIJA: PROFIMEDIA<br />
Boygenius, odnosno trio<br />
koji sačinjavaju indie<br />
zvijezde Phoebe<br />
Bridgers, Lucy Dacus i<br />
Julien Baker, već su<br />
godinama fenomen na<br />
suvremenoj folk i rock sceni. Nedavno su<br />
poharale Coachellu, trenutno su na<br />
turneji s najvećom američkom popzvijezdom<br />
Taylor Swift, a istaknule su se<br />
kako svojim zajedničkim prvijencem,<br />
"The Record", tako i svojim solo<br />
izdanjima. Svaka djevojka ima svoj<br />
specifičan stil pisanja, na križanju<br />
dnevničkih zapisa, poezije i pop-glazbe,<br />
s velikim naglaskom na intimnost,<br />
toplinu i iskrene emocije. Iako su i kritika<br />
i fanovi prepoznali kvalitetu njihove<br />
glazbe, značajan dio glazbene publike<br />
nije toliko zadovoljan. Djevojke su u<br />
brojnim intervjuima priznale da dobivaju<br />
puno komentara od slušatelja i novinara<br />
koji im predbacuju da rade "plačljivu i<br />
depresivnu glazbu za tužne cure", a<br />
internet je prepun memeova i tweetova<br />
u kojima se ispovjedna atmosfera i<br />
kolokvijalizmi njihovih tekstova izruguju<br />
ili čak oštro kritiziraju.<br />
Jasno je, međutim, da Boygenius nisu<br />
izdvojen primjer ovakvog tipa kritike.<br />
Iste komentare već godinama dobivaju i<br />
veće zvijezde, poput Lane Del Rey ili<br />
spomenute Swift. Njih dvije tek sad,<br />
nakon desetak objavljenih albuma i više<br />
od toliko godina na sceni, uspijevaju<br />
nagrebati malo kritičkog priznanja za<br />
glazbu koju rade, iako su i danas česti<br />
kritičari koji će na sam njihov spomen<br />
frknuti nosom. Kao što možete vidjeti,<br />
mahom se radi o ženama koje rade<br />
emocionalnu glazbu u kojoj se ne bježi<br />
od intime i ranjivosti - odnosno glazbu<br />
koja odgovara tradicionalnim<br />
stereotipima "krhke" i "hipersenzibilne"<br />
ženstvenosti, slici žene koja ne zna<br />
razmišljati razumno jer njome vladaju<br />
pretjerano snažne emocije.<br />
Lana je prije nekoliko godina objavila<br />
kontroverzan i problematičan tekst A<br />
Question for the Culture ("Pitanje za<br />
kulturu"), u kojem nabraja (redom crne)<br />
izvođačice poput Beyonce, FKA Twigs i<br />
Cardi B, govoreći da one u glazbi imaju<br />
slobodu da budu snažne, seksualne i<br />
moćne, dok se ista sloboda ne daje njoj i<br />
njezinoj glazbi koja istražuje ranjivost i<br />
nezdrave veze. Iako je Lana vrlo<br />
nespretno izdvojila i rasno<br />
stereotipizirala ove izvođačice, njezin<br />
tekst ima nekoliko točaka koje su<br />
zapravo i dandanas vrlo aktualan<br />
problem glazbene te posljedično i<br />
medijske industrije, a koje se vežu<br />
upravo uz to kako društvo prikazuje<br />
žene koje su emocionalne. Kako je<br />
moguće da Bob Dylan sa svojim<br />
narativnim folkom dobije Nobelovu<br />
nagradu za književnost, da Elliot Smith<br />
sa svojim mračnim tekstovima na osnovi<br />
nekoliko albuma dobije status legende,<br />
da Leonard Cohen sa svojim surovim<br />
emocijama bude idol svakome tko je u<br />
ruke uzeo akustičnu gitaru? Kako to da<br />
ženama koje pišu svoje tekstove u sličnoj<br />
maniri ili crpe inspiraciju iz ovih<br />
izvođača nije dan isti tip priznanja ili<br />
pohvale?<br />
"Zato što su oni muškarci", može se<br />
činiti kao prvoloptaški i gotovo<br />
klišejiziran odgovor. Neki će mu se incel<br />
ili redoviti hodočasnik zagrebačkog<br />
Vintagea usprotiviti i uprijeti prstom u<br />
Stevie Nicks, Joan Baez ili Joni Mitchell,<br />
ukazujući time da žene u glazbi<br />
55
Change language