Gloria Glam 91

ki put samouvjereno, sa smiješkom
rekao - da.
"Imam osjećaj da se u autobiografiji
krije nešto duboko subverzivno. To
posebno vidim kada izjavljujem da je o
autobiografiji riječ. Postoji nešto revolucionarno
u autobiografiji. Ona liječi, ona
je neizbježna, pogotovo ako ste suočeni s
nasiljem, klasom, opresijom, maskulinom
dominacijom, homofobijom. Tada
ne možete koristiti sigurne zone koje
inače nudi fikcija svojim izvođačima.
Autobiografija ima moć prisiliti ljude u to
da se zagledaju u ono što gledaju, čuju
tekst na drugačiji način. Ipak, valja reći
da ona, unatoč svim kritikama o njezinoj
sveprisutnosti i dalje nije nagrađena kao
žanr. Većina ju je relevantnih nagrada u
posljednjih desetak godina zaobišla.
Nekada imam osjećaj da se ljudi osjećaju
napadnuti ili porobljeni autobiografskim
diskursom. Kao kada rasisti vide jednu
crnu osobu na ulici, oni se naprosto počnu
osjećati napadnutima. Ili kada se
medijski progovara o trans temama,
puno transfoba to osjeća kao napad,
odnosno počinju osjećati izvjesnu paranoju
sveprisutnosti trans osoba i tema u
njihovim životima. Ista takva ili slična
paranoja prati i autobiografiju danas u
književnom svijetu. A ona je dobar znak.
Zato na njoj i inzistiram."
Meni kao, umišljam si,
kompetentnom sugovorniku -
element inherentne fikcije u
autobiografskom diskursu je
nezaobilazan, ta činjenica da je svaki naš
govor o nama samima, o našemu
iskustvu nužno u ispostavi
fikcionaliziran jer se koristimo jezikom, i
zato što su sjećanja, naprosto,
nepouzdana. Louis mi je i na tu tezu
spremno odgovorio da je zaista uvjeren
da je ovaj moj stav, preuzet od
obrazovnih institucija, upravo ekspresija
staromodnog pogleda na
književnost.
"Znamo da je književnost duboko
povezana s klasnim poretkom, da ju
uglavnom privilegirani čitaju te da ju
uglavnom isti takvi i proizvode, odnosno
objavljuju knjige. Iz marksističke smo
perspektive naučili da dominantna klasa
razvija oružja i oruđa i strategije koje
onemogućavaju promjenu poretka u
kojem smo se zatekli. U našim životima
postoje trenuci koje možemo proglasiti
objektivnim događajima, a to možemo
napraviti i preko autobiografije", objasnio
mi je tada Louis.
Knjiga o njegovu ocu - "Tko je ubio
mog oca?" bila je također u fokusu medija,
napadali su ga da se služi ucjenjivačkim
književnim postupcima jer izlaže
"tijelo" kao dokazni materijal svoje priče,
tijelo koje je provjerljivo, tijelo koje je
žrtva sustava, tijelo zbog kojeg nitko
neće odgovarati. Louis je tu kritiku okrenuo
na svoju stranu ustvrdivši da je to
istina i da upravo preko književnosti traži
takve prostore i takva tijela koja će biti
depoziti društvenog nasilja. Tijelo je
krajnja instanca napada različitih socijalnih
mehanizama i struktura koje žele njime
ovladati, Louis objašnjava svoj postupak:
"Služim se svojim tijelom, tijelom
svoje majke, tijelom svog oca kako bih
pozvao na gledanje, kako bi ih pozvao da
sagledaju što sve ta obdukcija može
ponuditi. Obdukcija je to koja raskrinkava
sve nevidljive mehanizme nasilja u
našim životima. Tijelo konfrontira."
Jedna od tema njegove književnosti
svakako je i ideja o spasu života, odnosno
promjena životnog smjera koji je njegova
majka učinila u svojem životu, a
moja ili naše majke to nikada nisu uspjele.
"Metamorfoze moje majke su me na
samom početku posramljivale. Bojao
sam ih se ispisati jer sam bio svjestan
koliko priča postoji koje nisu nimalo lijepe
ni inspirativne. Tako da je i ova knjiga
u svojoj esenciji puna stida. Svaka riječ.
Svaka rečenica. I pokušaja nadilaženja
tog srama. Kada sam stvarao ovu knjigu,
želio sam da bude lijepa, baš zato što sve
druge moje knjige to nisu uspjele stvoriti",
pojasnio mi je.
Kao mladi homoseksualac, uspješan
pisac koji nas je kroz veći dio svojeg
romana prvijenca (kao osnovnoškolac i
srednjoškolac) upoznavao sa svojom disfunkcionalnom
obitelji, potom sa svojom
"disfunkcionalnošću" unutar nje, odnosno
intimno, ali sasvim jasno iskonstruiranim
osjećajem neadekvatnosti koja se
manifestira kroz nedovoljnu "muškost /
muževnost", pretjeranu feminiziranost,
"afektiranost" pokazao je i kako su mu
se kazne za narušavanje tog "poretka"
isporučivale kroz emocionalno, psihološko
i vrlo konkretno fizičko nasilje. Akteri
tog nasilja bili su redovito školski drugovi,
otac i braća, majka. Roman je tada
otvorio nekoliko pitanja na koja valja i
danas obratiti pozornost i ovdje ću ih tek
navesti: tko zapravo konzumira dvadesetstoljetni
koncept adolescencije? Tko
na isti zapravo ima pravo? Zlostavljanje
je funkcionalno tek onda kada nije javno?
Zlostavljač o žrtvi puno manje misli
negoli žrtva o zlostavljaču. Je li nasilje
moguće zaustaviti? Njegov prijenos unutar
obitelji? Kako skinuti stigmu uzroka,
ali i posljedicu nasilja? Ima li izlječenja od
autohomofobije?
Ovaj "sadašnji" Louis djeluje kao
da je nadišao te teme i kao da je
"oprostio svima sve". U
posljednjem mi je razgovoru naglasio
kako mu se čini važna jedna "pravična"
promjena: "Ljudi koji su u mojim
prethodnim knjigama i životima najviše
patili, danas su na drugoj strani. Ne pate.
Postali su pobjednici u svojem životu jer
su uspjeli pobjeći iz života koji ih je
osporavao. Dominacija uvijek nekoga
isključuje, a to su u mojim romanima i
životima bili žene i homoseksualci. Njima
je bilo posebno teško vidjeti kako 'igra
funkcionira' zapravo."
U zadnjemu romanu "Preobrazba:
metoda" vraća se u djetinjstvo, mladost i
odrastanje koje za njega nije bilo samo
postajanje odraslom osobom, već prije
svega neprestana metamorfoza u osobu
koja će po svaku cijenu htjeti pobjeći što
dalje od siromaštva, od svojih korijena.
I dalje se predano pita - što zaista znači
biti "klasni prebjeg", je li uopće moguće
odbaciti svoje podrijetlo te koja je cijena
samoostvarenja i slobode? Na samom
početku, tekst jasno ograničava i usmjerava
naš pogled ka zaključku "da ništa
nije onakvim kakvim se čini":
"Bio sam – barem fizički – blizu aristokracije,
večerao kod vojvoda i princeza,
jeo kavijar i više puta tjedno s njima
pio vrhunski šampanjac, praznike provodio
po vilama u Švicarskoj kod gradonačelnika
Ženeve koji mi je postao prijateljem.
Upoznao sam život dilera droge,
volio muškarca koji je popravljao željezničke
pruge i jednoga drugog koji je, s
jedva nešto više od trideset, trećinu života
proveo u zatvoru, spavao sam u
naručju trećega u jednom od najopasnijih
gradova u Francuskoj. Malo nakon
dvadesete službeno sam promijenio ime
i prezime, preobrazio lice, dao presaditi
kosu, podvrgnuo se raznim operacijama,
promijenio način kretanja, hod, govor,
otarasio se sjevernjačkog naglaska iz
djetinjstva."
Tema je (eto još jedna), ako ćemo biti
dovoljno slobodni, gotovo pa uvijek ista:
možemo li si oprostiti ne imanje sretne
prošlosti? Svi mi koji je nismo imali i svi
mi koji smo se odlučili izboriti... za sebe
spram društveno konstruiranog sebe?
Kojeg nismo uspjeli zavoljeti...
213