Gloria Glam 89

06.02.2024 Views

Patologija virtualnog svijeta... uspoređivanja, laži, maske... Od malih nogu me uspoređuju s nekim. Zašto ne ono, nego ovo? A zašto ne kao ova ili ona?… proživjela, zapamtila i nikada se ne navikla. Tada, misleći da je to tragedija, ni slutila nisam u što će se svijet izroditi. U jedan veliki karijes/decay. Mislim i na hrvatskom i na engleskom, jer decay koja označava karijes označava i gnjiljenje. Ne lažem kada kažem da mogu biti istinski sretna i slobodna u takvom svijetu. Osjećam se progonjena i promatrana, mjerena, vagana i prosuđivana svaki trenutak otkad stupim na cestu do povratka doma. Ni u vlastitom autu više nisi na miru. Jednom sam vozila, netko me je snimio za volanom, nisam ni znala, i to mi je poslano. U skandinavkama izlaze razne, neprihvatljive (zanatski i estetski) varijante mene, koje je netko snimio bez moje dozvole i autorizacije. Na inače pustoj plaži me neka žena snimi golu do pasa i krene to stavljati na svoj Facebook. Dobro joj nisam glavu razbila tim mobitelom! Osjećam se izložena i gola. Izbjegavam gužve i događanja u kojima se ne mogu utopiti u gomili. Poznata je moja nesklonost sudjelovanju u ritualima društvenih mreža. Ajmo se slikati! Neću. Sada znate i zašto. Je l' to iz pankerskog revolta, inata ili iz stvarnog nedostatka želje, moja stvar, moja volja. Poštujte je. Imam pravo na to. Dovoljno se dajem ljudima svojim radom, ovo drugo ne trebate. Jedan broj ljudi se osjeća kao ja, drugi baš i ne. Pojava i eksplozivan razvoj tehnologija koje pogoduju i računaju na ljudsku taštinu učinila je svoje. U ljudskoj je prirodi želja za slavom, popularnošću, obožavanjem, laskanjem, slavljenjem, hvalom. Svi žele biti netko. Dobro, razumijem, svatko to ima u sebi, netko u mikro, ali netko u mega, nezajažljivom obliku. Problem je što se taj mega oblik često javlja kod ljudi koji ni po čemu nisu posebni. Nekad se trebalo dobro pomučiti da netko čuje za tebe. Danas su platforme za samoreklamu posvuda. Ne treba ti ništa. Samo mala rupica na mobitelu koja se zove objektiv i dostupnost internetu. Ne trebaš znati ni čitati, ni pisati. Ne trebaš imati nikakvo obrazovanje. Bitan je prst i tipka podijeli. I krećemo u svijet luđi i nabrijaniji od ijednog Avatara, gdje inače normalni ljudi moraju iz političkih razloga laskati i pisati panegirike ljudima koji su opsjednuti svakodnevnim višekratnim postavljanjem svog lika. Netko ima razlog za to, netko nema nikakav. Ali kada uroniš u to, ne shvaćaš jednu stvar - toliko je more toga da se više nitko ne ističe, niti je poseban. Svi plivamo u istom tom moru i natječemo se tko će dobiti više lajkova i pratitelja. I sve se vrti u istom, nezdravom krugu. I možda sam luda ako tako osjećam, ali kao da živa u barometru sve više raste. I jednog dana će sve ili otići u neku nezamislivu krajnost jer više nećemo znati što ćemo od sebe samih, jer samo sebe i percipiramo, ili će nam glave eksplodirati. Mnoga srca već jesu i umjesto njih u grudima stoji praznina. Ne želim biti dio te praznine koja ustvari dominira kaosom virtualnog svijeta. I dalje gledam oko sebe, a ne samo prema sebi. Krug ima 360 stupnjeva, a ne samo 1. A koliko ja znam, krug je i dalje simbol savršenstva. Valjda će ovo zadnje opaliti u nečiju taštinu. Samo da me krivo ne shvate. Kakve vrste ljubavi poznaješ... povijest tvojih ljubavi... Na mom ramenu je istetoviran mali simbol. Bilo je to još 1994. ili 1995., niti interneta, niti valjanog hrvatsko-japanskog rječnika u blizini. A ja sam silno htjela imati jedan japanski simbol na ramenu. Uvijek me privlačila japanska i kineska kaligrafija. I tako, nekim (ne)sretnim slučajem jedna prolazeća Njemica, profa japanskog, nažvrljala je riječ Ai, ja sam je sva sretna odnijela kod Senfa u tattoo studio i ona je osvanula na mom desnom ramenu. Ta riječ i na japanskom i na kineskom označava onu pokretačku, opću, svu i svaku ljubav ovog svijeta. I onda je 2006., dok sam u Santa Monici bila gošća u jednom umjetničkom programu, jedna Hachiko iz Japana krenula čitati simbol na mom ramenu i zagrcnula se. Kunem se, ove 2022. godine, nakon skoro 30 godina, ja ću dotičnu tetovažu prekriti jednim crnim krugom. Vjerujem u simboliku. Stavljanjem crnog kruga preko simbola koji nosim stavit ću možda točku i na povijest svih svojih žudnji za ljudima koji me nikako ne mogu voljeti, ili su napravili druge odabire iz kojih ne mogu ili ne žele izaći. Stavit ću možda točku i na povijest žudnji onih koji me žele voljeti, ali ja im ne dam blizu. Stavit ću možda točku i na povijest svih trenutaka kada se nisam usudila prići nekome, iz straha od odbijanja. Moje ljubavi, koliko god trajale moje veze, nisu bile potpune, i koliko god su se činile ispravnima, uvijek je nešto falilo i osjećala sam se sama i osamljena u vezi. Mislim da je to jedan od gorih osjećaja. Jednostavno se nismo našli. Nitko nije kriv. Čovjek se u kavezu koji je sazdan iz krivog odabira krene ponašati poput zatočene životinje. Istovremeno, poznajem roditeljsku ljubav, osjećam je na sebi kroz majku i nekad davno i prekratko, oca. Bez maminog glasa ne mogu živjeti. Spašava me. Znam za prijateljsku ljubav, bratsku ljubav, rodbinsku ljubav te jednu nezaboravnu vrstu bezuvjetne ljubavi kakvu je moja baba Nevenka imala prema meni. To je kao nekakvo bestežinsko stanje. Kao da sam istinski produžetak nje. Htjela bih pronaći makar malu sjenku te ljubavi u partnerskoj ljubavi, jer za nju mislim da ne može biti posve bezuvjetna. Samo mi nemojte rezati krila, poštujte me i ja sam sretna. Želim naučiti voljeti kako treba. Želim biti voljena kako treba. Bez toga život je neostvaren. I na kraju, moj mali, istetovirani simbol htio je značiti svašta, ali ne znači ništa. Bio je napisan bez jednog sastavnog dijela koji označava srce. 90

91

91

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!