Gloria Glam 89

Patologija virtualnog svijeta...
uspoređivanja, laži, maske...
Od malih nogu me uspoređuju s nekim. Zašto ne ono, nego
ovo? A zašto ne kao ova ili ona?… proživjela, zapamtila i nikada
se ne navikla.
Tada, misleći da je to tragedija, ni slutila nisam u što će se
svijet izroditi.
U jedan veliki karijes/decay. Mislim i na hrvatskom i na
engleskom, jer decay koja označava karijes označava i
gnjiljenje.
Ne lažem kada kažem da mogu biti istinski sretna i slobodna
u takvom svijetu.
Osjećam se progonjena i promatrana, mjerena, vagana i
prosuđivana svaki trenutak otkad stupim na cestu do povratka
doma. Ni u vlastitom autu više nisi na miru. Jednom sam
vozila, netko me je snimio za volanom, nisam ni znala, i to mi je
poslano. U skandinavkama izlaze razne, neprihvatljive (zanatski
i estetski) varijante mene, koje je netko snimio bez moje
dozvole i autorizacije. Na inače pustoj plaži me neka žena snimi
golu do pasa i krene to stavljati na svoj Facebook. Dobro joj
nisam glavu razbila tim mobitelom! Osjećam se izložena i gola.
Izbjegavam gužve i događanja u kojima se ne mogu utopiti u
gomili. Poznata je moja nesklonost sudjelovanju u ritualima
društvenih mreža.
Ajmo se slikati! Neću.
Sada znate i zašto. Je l' to iz pankerskog revolta, inata ili iz
stvarnog nedostatka želje, moja stvar, moja volja. Poštujte je.
Imam pravo na to. Dovoljno se dajem ljudima svojim radom,
ovo drugo ne trebate.
Jedan broj ljudi se osjeća kao ja, drugi baš i ne.
Pojava i eksplozivan razvoj tehnologija koje pogoduju i računaju
na ljudsku taštinu učinila je svoje. U ljudskoj je prirodi
želja za slavom, popularnošću, obožavanjem, laskanjem, slavljenjem,
hvalom. Svi žele biti netko.
Dobro, razumijem, svatko to ima u sebi, netko u mikro, ali
netko u mega, nezajažljivom obliku. Problem je što se taj mega
oblik često javlja kod ljudi koji ni po čemu nisu posebni.
Nekad se trebalo dobro pomučiti da netko čuje za tebe.
Danas su platforme za samoreklamu posvuda. Ne treba ti
ništa. Samo mala rupica na mobitelu koja se zove objektiv i
dostupnost internetu. Ne trebaš znati ni čitati, ni pisati. Ne
trebaš imati nikakvo obrazovanje. Bitan je prst i tipka podijeli.
I krećemo u svijet luđi i nabrijaniji od ijednog Avatara, gdje
inače normalni ljudi moraju iz političkih razloga laskati i pisati
panegirike ljudima koji su opsjednuti svakodnevnim višekratnim
postavljanjem svog lika. Netko ima razlog za to, netko
nema nikakav. Ali kada uroniš u to, ne shvaćaš jednu stvar -
toliko je more toga da se više nitko ne ističe, niti je poseban. Svi
plivamo u istom tom moru i natječemo se tko će dobiti više lajkova
i pratitelja. I sve se vrti u istom, nezdravom krugu.
I možda sam luda ako tako osjećam, ali kao da živa u barometru
sve više raste.
I jednog dana će sve ili otići u neku nezamislivu krajnost jer
više nećemo znati što ćemo od sebe samih, jer samo sebe i percipiramo,
ili će nam glave eksplodirati. Mnoga srca već jesu i
umjesto njih u grudima stoji praznina.
Ne želim biti dio te praznine koja ustvari dominira kaosom
virtualnog svijeta.
I dalje gledam oko sebe, a ne samo prema sebi.
Krug ima 360 stupnjeva, a ne samo 1.
A koliko ja znam, krug je i dalje simbol savršenstva.
Valjda će ovo zadnje opaliti u nečiju taštinu. Samo da me
krivo ne shvate.
Kakve vrste ljubavi poznaješ...
povijest tvojih ljubavi...
Na mom ramenu je istetoviran mali simbol. Bilo je to još
1994. ili 1995., niti interneta, niti valjanog hrvatsko-japanskog
rječnika u blizini. A ja sam silno htjela imati jedan japanski simbol
na ramenu. Uvijek me privlačila japanska i kineska kaligrafija.
I tako, nekim (ne)sretnim slučajem jedna prolazeća
Njemica, profa japanskog, nažvrljala je riječ Ai, ja sam je sva
sretna odnijela kod Senfa u tattoo studio i ona je osvanula na
mom desnom ramenu. Ta riječ i na japanskom i na kineskom
označava onu pokretačku, opću, svu i svaku ljubav ovog svijeta.
I onda je 2006., dok sam u Santa Monici bila gošća u jednom
umjetničkom programu, jedna Hachiko iz Japana krenula čitati
simbol na mom ramenu i zagrcnula se.
Kunem se, ove 2022. godine, nakon skoro 30 godina, ja ću
dotičnu tetovažu prekriti jednim crnim krugom.
Vjerujem u simboliku.
Stavljanjem crnog kruga preko simbola koji nosim stavit ću
možda točku i na povijest svih svojih žudnji za ljudima koji me
nikako ne mogu voljeti, ili su napravili druge odabire iz kojih ne
mogu ili ne žele izaći.
Stavit ću možda točku i na povijest žudnji onih koji me žele
voljeti, ali ja im ne dam blizu.
Stavit ću možda točku i na povijest svih trenutaka kada se
nisam usudila prići nekome, iz straha od odbijanja.
Moje ljubavi, koliko god trajale moje veze, nisu bile potpune,
i koliko god su se činile ispravnima, uvijek je nešto falilo i osjećala
sam se sama i osamljena u vezi. Mislim da je to jedan od
gorih osjećaja. Jednostavno se nismo našli. Nitko nije kriv.
Čovjek se u kavezu koji je sazdan iz krivog odabira krene ponašati
poput zatočene životinje.
Istovremeno, poznajem roditeljsku ljubav, osjećam je na
sebi kroz majku i nekad davno i prekratko, oca. Bez maminog
glasa ne mogu živjeti. Spašava me. Znam za prijateljsku ljubav,
bratsku ljubav, rodbinsku ljubav te jednu nezaboravnu vrstu
bezuvjetne ljubavi kakvu je moja baba Nevenka imala prema
meni. To je kao nekakvo bestežinsko stanje. Kao da sam istinski
produžetak nje.
Htjela bih pronaći makar malu sjenku te ljubavi u partnerskoj
ljubavi, jer za nju mislim da ne može biti posve bezuvjetna.
Samo mi nemojte rezati krila, poštujte me i ja sam sretna.
Želim naučiti voljeti kako treba. Želim biti voljena kako treba.
Bez toga život je neostvaren.
I na kraju, moj mali, istetovirani simbol htio je značiti svašta,
ali ne znači ništa.
Bio je napisan bez jednog sastavnog dijela koji označava
srce.
90