Gloria Glam 89

pijemo, plešemo, ljubimo se i sretni smo što smo živi. Sutradan
postavljam izložbu fotografija mlade autorice i čitamo pjesme
zrelog pjesnika, u mom čudesnom baru u kojem se kuhaju četiri
obroka dnevno, piju dobra vina, jede kruh s maslinovim
uljem, plešu stiskavci do zore i voli, ili barem uči voljeti život.
Comfort zone Mare Milin... kakva je tvoja
sloboda, tvoj mir, tvoja energija...
Trenutačno samo mislim na svoj comfort madrac, pola 5 je,
ja sam upala u deadline s ovim tvojim pitanjima, a sutra mi se
još i slikati. Ajme.
Moja zona komfora je više toga.
Moj stan.
U stanu se zavučem pod dekicu, legnem na svog Muža i gledam
filmove.
I moj auto.
U autu se znam dobro izvrištati ili derati na sav glas, pjevam,
ne vičem bezveze.
Ali oni znaju biti i poprište mojih drama.
Ono što je za mene najveći mir i sloboda, bez drame, ono što
me liječi je onaj tren kad se zateknem u mirnom moru, za
bonace, kad mirno i bez ikakve primisli plivam i pjevušim bezveze
jer sam "se zaboravila".
I kad zaronim glavu pod more i sve je mekano, prigušeno i
osjećam samo svoj dah i udaranje srca.
I kada se sva smanjim i nesvjesno uđem u tu svoju kameru u
kojoj postoji samo opažanje i refleksna reakcija pritiska na okidač,
izazvana time što sva moja osjetila u tom trenu primaju i
daju na van.
Što fotografiju čini umjetnošću...
To što stvarno dobru fotografiju, onu koja izaziva emociju,
prelazak u neko drugo stanje, može stvoriti samo umjetnik.
Osoba s osjećajem za vizualno, za trenutak, kompoziciju, za
estetsko. Osoba koja 3D stvarnost zapažanjem i bilježenjem
preobražava u nešto svoje, i postavlja to u 2D svijet, konkretan
otisak na papiru. Takav artefakt ponuđen je oku promatrača
da prihvati, doživi, proživi i sve to obogaćeno vlastitom emocijom,
ma kakva bila, vrati cijelu priču u 3D svijet, a ponekad i u
4D svijet, svijet osjetila. Nedavno mi je jedan prijatelj rekao da
mu je jedna moja fotografija s izložbe mirisala na more i da je
na sebi, gledajući je, osjećao vlagu i mir mora predvečer. I da ga
je tinjajuće sunce na njoj ispunilo mirom. Ja to zovem 4D
doživljajem.
Tvoja obiteljska konstelacija... atmosfera
djetinjstva i odrastanja...
Moja obitelj je jedna od onih koje su sazdane od dobrih ljudi
i volim je od sveg srca. Sve sami pošteni, radišni, moralni ljudi
iz okolice Zadra.
Moje porijeklo je jednostavno, nismo se makli od zadarskog
arhipelaga (Iž Veli i Kolan na Pagu) te neposredne blizine
Zadra, iz Bokanjca, i na kraju mog Dikla. Odatle su moji geni.
Odrastala sam u maloj kući u samom centru Dikla, na moru,
u kojoj je nas šest spavalo u dvije spavaće sobe, dok je dida
Pere bio živ. Poslije sam ja spavala s babom u postelji. Živjeli
smo čisto dobro, bez nekog luksuza, ali bila sam stvarno sretno
dijete. Moja obitelj je topla i temperamentna. Imala sam
sigurno djetinjstvo, roditelji su radili, baba i dida su nas čuvali i
pazili, hranili i mazili. Igrali smo se vani, sigurni od svega, vraćali
se doma umorni, ogrebanih ruku i nogu, po mraku, lastavice
bi još letjele po nebu, a iz kuća je odjekivalo: Marko, Marija,
Loreta, Dora, Robiii, Ante, Ivicaaaa… ajmo večerati! Hranili
smo se kao što danas jedu najbogatiji, zdravo i domaće, baba je
kuhala najbolje na svijetu.
Moje djetinjstvo bilo je puno iščekivanja odrastanja, poput
bujice pitanja iz pjesme "Que sera, sera". Dandanas ga osjećam
kroz osjetila mirisa, okusa, sluha. Osjećam ga kroz glazbu koju
smo slušali doma na radiju i s gramofona Trubadur te u autu.
Kada danas čujem pjesmu "Monia", rasplačem se. Vrati me u
to doba bezbrižne neizvjesnosti.
U rano ljeto žicali smo roditelje da nas voze u Šibenik na
Festival djeteta, a događaj ljeta bio je Splitski festival i dolazak
teta, tetaka i rođaka iz njihovih dalekih inozemstava. Kad mi je
bilo 10 godina, Marko i ja dobili smo bracu Ivana i život je
postao još bolji. To je malen osvrt na moje rano djetinjstvo, ono
koje sanjam kad sanjam svoj rani dom, a to što se kasnije dešavalo,
stvar je naglog odrastanja jer od 1984. život se zarotirao
za 180 stupnjeva i postao nešto drugo. Dvije hrabre žene ostale
su same, bez muškaraca, udružile se i unatoč parajućoj boli,
odmah stale na svoje noge, nekako dovršile nedovršenu, novu
kuću, odgojile troje djece i ispali smo dobri.
Život je ispao dobar. A djetinjstvo i obitelj moja još
veća svetinja.
89