Gloria Glam 89

Ne razumijem, ne podržavam, ne želim u svojoj blizini.
Svi smo tu iz nekog razloga, bez obzira na spol i pripadnost.
Svi nešto znamo, možemo i stvoreni smo da nečim što dobro
radimo na prihvatljiv način oblikujemo svijet u kojem živimo.
Pri tome ponekad trebamo pomoć i prožimanje. Ovisimo jedni
o drugima. Živimo jedni s drugima. Spol nema ništa s tim. Baš
ništa. Ljudi bi trebali ravnopravno živjeti jedni s drugima.
Ali ne, jer zašto netko ne bi, s jedne strane, iskorištavao
komparativne prednosti suprotnog spola, a onda ih zbog istih
ugnjetavao i mučio?
Nisu mi jasni muškarci koji preziru spol koji ih je u bolnom
procesu rađanja donio na svijet. Ili odbacuju žensko dijete. Pa
tko će vas rađati, budale jedne?
S druge strane, žena osuđuje drugu ženu zbog iste patnje
koju i sama doživljava. Što, ako je izgovori kao tuđu, njena se
umanjuje? Opet ne razumijem.
Simbioza i suradnja - svete riječi.
Šovinizam - ružna riječ.
Tvoja usamljenost - tvoja samoća...
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Oblak, Dobriša Cesarić
Dijagnoza hrvatskog društva,
bez anestezije...
Ako na ovo odgovorim po savjesti, morat ću izmoliti 100
Očenaša i 100 Zdravomarija, trčeći oko zgrade i na 6. kat, jedno
100 puta.
Jer odgovor bi imao bar 100 stavki i oko 5000 psovki.
Tako da, dat ću dvije, koje su možda i polazna točka za mnoge
druge:
1 - Jedna od najlošijih varijanti kapitalizma. Uzeli smo sve
najgore. Prosječan hrvatski kapitalist, pogotovo ex goljo koji se
toga stidi, napravit će sve da se nagrabi, da ponizi, ukrade,
pokrade, potplati, zaprijeti, uništi, prevari i da uvijek i u svakom
trenu istakne mišlju riječju, djelom - da je Gazda i
gospodar.
2 - Uništeno i srozano novinarstvo, a ono je ogledalo i edukator
društva. Poslovi novinara dobivaju se po vezi i prijateljstvu.
Na kavama. Studenti 3. godine novinarstva u Zagrebu ne
znaju tko je Inoslav Bešker, to sam čula od jedne novinarske
legende, svojim ušima, ljetos.
I tako, mnoge tiskovine donose nečitljive, instant tekstove,
pisane po receptu: upali internet, prokopaj, kopiraj i zalijepi.
Dodatno obogati pejorativima i eufemizmima u naslovu i podnaslovima
jer takvi naslovi su najprivlačniji. Znači, palimo se na
ružnoću. Bolesno. I huškački, usuđujem se reći.
86