Gloria Glam 89

Kako izgleda tvoja žena - što te
čini ženom...
Možda najteže pitanje koje mi je ikada itko postavio. Zbog
njega danima nisam mogla prići odgovaranju na ova tvoja pitanja,
jer mi nikada neće biti jasno kako… jer jedno je kako ona
stvarno izgleda, a drugo kako je ja živim. Ne doživljavam, nego
živim. Doživljavanje ima previše veze s fizičkim, a ispod kože
smo svi isti. Bez kože i kose potreban je forenzičar da nas identificira.
Življenje, to je nešto drugo.
Uče nas da je žena jedinka ljudske vrste koja u nekom trenu
dobije menstruaciju. Nikad mi to nije išlo u glavu. Na taj dan,
psovala sam, bijesno šutala kamenčiće i travu, trčeći iz vinograda
doma da se presvučem - jedan pogled na gaćice, ljeto,
vrućina, a ja sam bila ljuta i nesretna. I zadnja u razredu. Prvo
kupovanje uložaka u lokalnom dućanu koji je imao tezgu, a
prodavač je bio Vlado, propadala sam u zemlju. Toplo se
nadam da to ne znači biti žena.
Na svoj pomalo autističan način, prilično sam sigurna da
sam ženstvena, ne mogu, niti znam nabrojati zašto i po čemu,
ali intuitivno znam da jesam.
Trebate si dati slobodu i hrabrost da mi se približite i to
spoznate. Ne ujedam, osim kad me jako ugrozite. Pristupačna
sam i znatiželjna. Nikad hladna jer nisam i ne znam to odglumiti.
I kada mi kao nije stalo, stalo mi je. Volim ljude.
Pred pedesetom sam (kud prije?) i svjesna sam da tek sada
zapravo upoznajem sebe intimno, a i toga da me mnogi moji
prijatelji, ustvari, uopće ne poznaju, ili me poznaju površno.
Jedno znam, i svjesno i nesvjesno bježim od stereotipa žene
koji mi nameće društvo. Svjedok sam ogromnih promjena u
društvu, rođena sam 27 godina prije promjene stoljeća, svjedočim
tehnološkom boomu koji transformira društvo, obitelj i ljude.
I stereotipe.
Ne sviđa mi se pojam stereotip i smatram da je, kao i svaki,
iskrivljen i neprirodan.
Samo živi, samo budi, rekao je Bare, i dobro je rekao.
Kad ili ako dođem do tog stupnja, znat ću reći što me čini
ženom. U ovom trenu, bez obzira na nepodnošljivost hormonalne
promjene kroz koju prolazim (zašto nas je dragi Bog toliko
kaznio?!), znam jedno - volim biti žena.
Poznaješ li svojeg unutrašnjeg muškarca...
Kao jako mala htjela sam biti dečko. Tada nisam imala pojma
zašto, to je bilo nagonski i nema nikakve veze s mojom
spolnošću, niti seksualnošću. Privlačio me njihov svijet, kao što
me i danas privlači. Volim ih gledati kako se oblače, svlače, kreću,
drže cigaretu u ruci, pregaču na sebi, kako njihove ruke
rade iste poslove kao i moje, kako me gledaju njihove oči, kakva
sam u njihovim očima, želim da me žele u svom društvu i da me
žele kao ženu. Nijedna zabava nije zanimljiva bez njih.
Dakle, kao mala htjela sam biti dečko. U glavi jedno, a na
meni drugo: kečkice vezane bijelim mašnama na crvene točkice,
haljinice, strasno igranje lutkama koje nisam voljela dijeliti
ni s kim, čitanje "Maje" i balet.
Ali onda su jednog davnog ljeta došle uši i posjet brici jer me
nijedan salon takvu ušljivu nije htio primiti. Brici je bilo svejedno
i mislim da sam u bogatoj ponudi frizura (za na kupanje, nogometna,
na kockicu, malo duža), dobila onu za na kupanje. Sa
svojim androgenim licem, i svojih 7, 8 godina, bez izraženih ženskih
kretnji, s glasom koji nikada nije bio sopran, zvučala sam i
izgledala kao malo muško. I tako je počela era fejk dječaštva.
U autobusu su mi, kad bih se digla starijoj osobi, zahvaljivali
s: "Hvala, dragi dečko!" Jedan dečko koji mi se strašno sviđao, i
s kojim sam svaki dan dobrovoljno kilometrima hodala doma iz
škole, godinu dana mislio je da sam muško, bez obzira na oblike
glagola koje sam cijelu godinu izgovarala. Pobjegao je glavom
bez obzira kad je shvatio da sam curica. 4. osnovne.
I onda sam se začudila samoj sebi, jer uvijek sam se bunila i
ispravljala ih i nisam uživala u toj "podvali". U autobusu, dućanu,
bilo gdje. U takvim trenucima očajnički sam htjela biti curica.
Ta moja ženstvenost htjela je van, ili pak istina.
Ipak, dandanas uhvatim se kako želim proletjeti ispod duge,
poput Srne u "Dugi" Dinka Šimunovića, i postati dečko.
Znam i zašto. Uvijek sam bila samostalna, divlja i vrlo
nesklona kalupima, tvrdoglava i individualna, što nitko u mojoj
okolini nije volio, niti razumio, ni odobravao. To je bilo "za dečke".
I danas je tako. Stoga, biti muško, to je u mojoj maloj glavi
bio naoko jednostavan način za bijeg u slobodu. Dečkima se
više dopuštalo, opravdavalo ih se za sve njihove postupke, curicama
se utuvljivalo. A ja sam samo htjela Slobodu.
Više nisam mala, ali mislim da znam što je moj unutarnji
muškarac: nisam perfidna kao što to žena može biti, ne volim
afektiranje niti tepanje kod žena, niti onaj moment kukca na
leđima. Niti tipično zavođenje atributima. Najobičnije šiljenje
jamica na licu može biti itekako zločesto. Doživjela.
Ne generaliziram, svih smo oblika i vrsta, ali mnogima je baš
takvo ponašanje lakši izlaz iz njihovih situacija, kakve god bile.
Nikad nisam bila takva. Nasreću ili nažalost, to se često
pitam, jer praktičnost je jedna stvar, a istina druga.
81