Gloria Glam 89

76
FOTOGRAFIJA: MARE MILIN
GG KOLUMNA
SLAVKO SOBIN
PISMO ZA LELU:
'VRIJEME JE ŽIVOT'
Draga Lela,
Ovo je prepiska između mog najboljeg
prijatelja, odnosno tvog oca i mene, tvog
kuma ako dobijem sakramente na vrijeme,
na dan kad smo ti otvorili račun za
štednju.
Ja: To joj je za rođenje, pa ću odsad
mjesečno stavit neki nalog.
Tata: Kume, kume, iće mala u Japan.
Ja: Ubija bi se da mora radit kolko mi
radimo.
Tata: Ovisi kolko želi bit uspješna.
Ja: Može se uspit i s osam sati rada.
Negdi.
Tata: Ha ha ha, to se slažen.
Ja: Ja se prvi put u životu opustija na
pragu četrdesete, jebeš to.
Tata: Mi ćemo joj pomoć, al sama će
morat odlučit.
Trebalo mi je točno 38 godina da
odrastem. Točno 38. Ni dana više ni dana
manje. Dogodilo se to na moj rođendan,
13. 11. 2022. Stao sam pred prozor svoje
nove, prekrasne, tople kuće i pomislio na
sate, dane, noći posla koji su bili potrebni
da je sagradim.
Pogledao sam svoje prijatelje, ljude
koje kako god da postaviš oko vatre, svi
će se međusobno složiti jer su maestralni
pojedinci i pomislio na sate, dane, noći
propuštenih trenutaka s njima. Inače,
samo da znaš, mater i otac ti nisu došli
jer si zahtjevna beba, ali ne zamjeramo ti.
Pogledao sam jezgru svog života
pored mene i pomislio na sate, dane, noći
borbi sa svojim i tuđim demonima da bih
sad zbog te jezgre svog svijeta imao ne
kuću, nego dom. Pogledao sam svoje pse,
pse mojih prijatelja, djecu mojih prijatelja,
vidio samo ljubav. Udah, izdah, mir.
Kakav je osjećaj odrasti? Pa odjednom
imaš osjećaj kao da ti ne treba ništa drugo
osim sadašnjeg trenutka. Ali vratimo
film unazad.
Od svoje dvadesete radim k'o konj.
Isto kao i tvoj otac. I da, tužan sam što će
sad neki čitatelji reći: "A neš ti rada, glumac
si." Dira me to, ali na kraju dana, ajde
nek probaju oni, pa ajmo sjest i razgovarati
nakon što smo oboje stekli neko iskustvo
u tome. Nit' je teško nit' je lako. Kao i
svaki posao koji čovjek voli. Ali, srećom,
ni ne pišem njima, nego pišem tebi, kumče
moje predivno, a ti ne osuđuješ. A i
osim toga nisam uvijek dobivao priliku
glumiti. Kad nisam glumio, pisao sam,
kad nisam pisao, režirao sam, kad nisam
režirao, učio sam, konobario s tvojim
ocem, dok su s druge strane šanka ljudi
koji će sutra pisati anonimne komentare
o nama u čudu gledali "Pa šta nisu oni u
onoj sapunici" pogledom. Pomagao sam,
kuhao, stvarao, uvijek, ali uvijek sam
nešto radio. Moji roditelji će ti to prvi
potvrditi, a moji roditelji su strogi. I
zamjeram im cijeli život što su me naučili
da prave stvari dolaze teško, da se za sve
trebaš maksimalno truditi, a da i to nije
dovoljno jer sve može u tren oka biti izgubljeno.
Nema opuštanja, samo red, rad i
disciplina. Naravno, sve te lekcije dobivao
sam uz ljubav koja je dolazila iz vreće bez
dna. Neograničeno. Ali svejedno, zamjerao
sam im. Jer kad bi mi nešto došlo
lako tu i tamo, mislio sam da je greška. Da
je prevara. Da će me se razotkriti. I da ću
morati sve iz početka. A počeci su ono
što je brutalno teško. Trebao mi je doći
trideset i osmi rođendan da shvatim da je
od njihovih lekcija prošlo trideset i osam
godina i da sve ono što je sad kao lako -
sve je to zbroj svega teškog odrađenog
kroz život. Jer nije trideset osam malo.
To je baš onako, odraslo. A moram ti priznati,
ako dobro postaviš stvari u mladosti,
odraslost je nekako začuđujuće laka.
Nisu mene roditelji htjeli naučiti da
budem robot koji živi u strahu. Samo su
htjeli reći istinu. A istina je da će na životnoj
liniji biti i uspona i padova, ne postoji
prečac. A sve i da postoji neki tunel kojim
možeš šmugnuti do nekog imaginarnog
cilja, čemu to? Tuneli su mračni i zagušljivi
i Vlada krade na njima, osim ako se to u
tvoje vrijeme nije promijenilo, ali sumnjam.
I kad uđeš u tunel, nemaš pojma
što je na kraju. A dužim putem, uvijek
ipak tamo negdje vidiš sunce.
I zato, ljubavi, isto kao mater i otac i
kum, nećeš raditi osam sati dnevno, radit
ćeš šesnaest sati dnevno za premalo para
jer ćeš obožavati svoj posao. Voljet ćeš
svoje kolege i potegnut ćeš uvijek više da
svima bude bolje. Da u trenu kad odrasteš
kažeš: "Ok, sad možda mogu i u miru
samo šetati svoje pse šumom i ne misliti
ni o čemu par dana".
Isto kao otac i mater i kum imat ćeš
toksi čne veze. Veze u kojima si ti toksična
i veze u kojima je tvoj partner ili partnerica
toksičan jer ćeš onda u trenu kad
odra steš znati da je osoba pored tebe
tvoja jezgra.
Isto kao otac i mater i kum nećeš raditi
kompromise, nećeš se prilagođavati drugima
da te prihvate, zavole, zaposle, bit
ćeš toliko konstantno svoja da ćeš svima
ići na živce, i muškarcima i ženama jer će
im tvoja "svojost" stvarati nervozu, ali ćeš
kad odrasteš spavati bez tableta i buditi
se bez alarma jer će ti savjest biti mirna i
jer nećeš u srednjim godinama imati upitnike
nad glavom i krizu identiteta.
Isto kao i otac i kum (mater ti je malo
pametnija), na dan kad ti uručimo tvoju
štednju u ruke, pola ćeš potrošiti na cugu
i pizdarije da bi u trenu kad odrasteš
rekla: "Ne treba mi ništa od toga više".
Kao svi mi mrzit ćeš samoću, jer ćeš je
netočno brkat s usamljenošću da bi u trenu
kad odrasteš znala da je i tišina izbor.
Kao i partijanje do šest. Isto kao otac i
mater i kum, cijelo vrijeme ćeš živjeti ubrzano,
sramit ćeš se svoje prošlosti kakva
god bila, bojat ćeš se budućnosti jer si
čovjek i jer će ti govoriti da je vrijeme
novac, da bi u trenu kad odrasteš rekla
sebi: "Ne, vrijeme je život".
I to ti pokušavam reći kad kažem da
kad odrasteš, neće ti trebati ništa osim
sadašnjeg trenutka. A dobra stvar kod
sadašnjeg trenutka je što možeš u njemu
što god želiš, već je idući novi. A i ne
moraš ništa.
I tako mi života, meditirat ćeš. I
slušat ćeš muziku na pločama. Jer nema
bolje. I bit ćeš carica. Jer su ti takvi i otac i
mater. A znaš što ću ti reći, nije ti ni kum
za baciti.
Jedva čekam da odrasteš, jer je stvarno
lijepo, ali nemoj žuriti, ljubavi, imaš
dobrih 38 godina da nas strašiš, nerviraš
i zamjeraš nam na svemu što te pokušamo
naučiti. Jer koliko god bi mi htjeli da
za tebe ipak postoji neki savršeni prečac
koji smo ti utabali, toliko ti moraš uvijek
biti svoja, a ne naša.
Voli te kum.