Gloria Glam 89

06.02.2024 Views

pstrakcija poziva na reakciju iako nužno nije interaktivna. Dijalog s njom je intiman. Olako je optužena i olako je s druge strane prihvaćena, neupitna. Naime, nedavno je Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu ugostio jednu - upravo takvu - izložbu. Sean Scully velika je američka, ali i svjetska slikarska zvijezda čiju retrospektivnu izložbu "Putnik" možete pogledati do 12. ožujka 2023. Scully je rođen 1945. u Irskoj. Odrastao je u radničkom dijelu južnog Londona gdje je pohađao lokalne samostanske škole te večernju školu pri Central School of Art u Londonu na kojoj je razvio interes za figurativno slikarstvo, koje će napustiti vrlo rano u svojoj karijeri, već krajem 60-ih godina. Uz pomoć stipendije Apočetkom 70-ih godina prvi put posjećuje SAD i Madona/ Madonna (2018.) pohađa sveučilište Harvard, a 1975. seli se u New York gdje živi i danas. Njegovo autorstvo u tom vremenu karakterizira precizna geometrijska apstrakcija strogih linija od koje odustaje 1981., kada usvaja karakteristični izraz mekih rubova. Nakon obiteljske tragedije, smrti njegova prvog sina Paula, nastaje antologijsko djelo "Prazno srce/ Empty Heart". Svoja iskustva, osjećaje, dojmove prebacuje kroz "unutarnji sustav tumačenja" na platno u apstraktne kompozicije. Cijeli period od 1990. do 2016. radi "u apstrakciji", a nakon 2016. njegovo se slikarstvo vraća figurativnome. Scullyjeva djela, od intimnih crteža i pastela, preko ranih eksperimenata s figurom do skulpturalnih slikarskih površina, u volumenu prostora MSU-a postala su, kako bi on rekao, "teško osvojena ustrajna površina". Postav omogućuje publici da se postupno upoznaje s opusom autora kojeg kritika smatra jednim od najznačajnijih aktivnih slikara na svijetu. Očituju se polazišta i nadahnuća za neke od njegovih antologijskih intervencija u mediju slikarstva, kojem je, u određenoj mjeri - vratio dostojanstvo i inovativnost. Stoga pred njegovim monumentalnim kompozicijama - vrijeme bar na tren stane. Klasa, taj materijalni dio onog što zovemo najvidljivijim dijelom našeg identiteta, uz našu rasu osobito je zanimljiva u čitanju umjetnosti, umjetničkog djelovanja, umjetničkih biografija. S obzirom na naslijeđeno siromaštvo, zanimalo me koliko je moguće i kako spojiti to inherentno siromaštvo na koje se sporo do nikako može utjecati bavljenjem umjetnošću? Nije bilo idealnijeg sugovornika od Scullyja. "Kada sam bio dijete, živjeli smo s Romima. Moj otac je bio u zatvoru. Živjeli smo vrlo siromašno kao najniži pripadnici radničke klase. Ne mogu ni dalje shvatiti kako sam uspio. Art Povera kao pokret upravo je primjer toga kako se može raditi sa skromnim, jeftinim, prenamijenjenim materijalima. Kao mladi umjetnik dobro sam radio portrete koji su u izvođačkom smislu jeftina 'produkcijska' praksa kojom se tada mogao zaraditi pristojan novac." Malo je do nimalo životnih lekcija koje to nužno agresivno siromaštvo ponudi pojedincu. Scully pojašnjava: "Davne 1968. bio sam u Jugoslaviji pa sam tada posjetio i Bugarsku. Bio sam intrinzično zainteresiran za komunizam i identificirao sam se s 64

tom ideologijom. Siromaštvo se ne da nadići, ono jest posebna vrsta traume jer kod čovjeka razvije kompleks inferiornosti. Jer smo potklasa. Određena mjesta su nam otvorena, ali mnoga nisu. Europljani tada nisu mogli biti u New Yorku tek tako, a to je bila moja povlastica koja mi je otvarala mnoga vrata jer je taj grad bio centar propulzivne umjetnosti." Kako bi kustos Dávid Fehér pojasnio: "Kada je Arthur C. Danto, jedan od najvažnijih tumača umjetnosti Seana Scullyja, pišući o seriji 'Zidovi svjetla' analizirao slojeve metaforičkog značenja motiva zida, citirao je Simone Weil: 'Ovaj svijet su zatvorena vrata. To je pregrada. A istodobno je to prolaz. Dva zatvorenika u susjednim samicama komuniciraju kucanjem u zid. Zid ih razdvaja, a istodobno im omogućuje da komuniciraju. Tako mi i Bog. Sve što razdvaja ujedno povezuje.' Te riječi doista imaju moć rasvijetliti naše razumijevanje zidova Seana Scullyja, budući da u njegovim djelima zid postaje istodobno površina razdvajanja i povezivanja. Scullyjevi zidovi ujedno su nematerijalni i materijalni: vezani su za ljudski svijet, ali ga također nadilaze." Možda je, s druge strane, temeljno pitanje Scullyjeva slikarstva sama priroda ljudskog postojanja: senzualnost tijela u dodiru, SIROMAŠTVO SE NE DA NADIĆI, ONO JE POSEBNA VRSTA TRAUME JER KOD ČOVJEKA RAZVIJE KOMPLEKS INFERIORNOSTI. JER SMO POTKLASA 65

tom ideologijom. Siromaštvo se ne da nadići, ono<br />

jest posebna vrsta traume jer kod čovjeka razvije<br />

kompleks inferiornosti. Jer smo potklasa.<br />

Određena mjesta su nam otvorena, ali mnoga nisu.<br />

Europljani tada nisu mogli biti u New Yorku tek<br />

tako, a to je bila moja povlastica koja mi je otvarala<br />

mnoga vrata jer je taj grad bio centar propulzivne<br />

umjetnosti."<br />

Kako bi kustos Dávid Fehér pojasnio: "Kada je<br />

Arthur C. Danto, jedan od najvažnijih tumača<br />

umjetnosti Seana Scullyja, pišući o seriji 'Zidovi<br />

svjetla' analizirao slojeve metaforičkog značenja<br />

motiva zida, citirao je Simone Weil: 'Ovaj svijet su<br />

zatvorena vrata. To je pregrada. A istodobno je to<br />

prolaz. Dva zatvorenika u susjednim samicama<br />

komuniciraju kucanjem u zid. Zid ih razdvaja, a<br />

istodobno im omogućuje da komuniciraju. Tako mi i<br />

Bog. Sve što razdvaja ujedno povezuje.' Te riječi<br />

doista imaju moć rasvijetliti naše razumijevanje<br />

zidova Seana Scullyja, budući da u njegovim djelima<br />

zid postaje istodobno površina razdvajanja i<br />

povezivanja. Scullyjevi zidovi ujedno su<br />

nematerijalni i materijalni: vezani su za ljudski<br />

svijet, ali ga također nadilaze."<br />

Možda je, s druge strane, temeljno pitanje<br />

Scullyjeva slikarstva sama priroda ljudskog<br />

postojanja: senzualnost tijela u dodiru,<br />

SIROMAŠTVO SE NE DA<br />

NADIĆI, ONO JE POSEBNA<br />

VRSTA TRAUME JER KOD<br />

ČOVJEKA RAZVIJE<br />

KOMPLEKS INFERIORNOSTI.<br />

JER SMO POTKLASA<br />

65

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!