Gloria Glam 89

Aleksandar Gavrilović
glavni je tajnik
Klastera hrvatskih
proizvođača
videoigara, a i sam
vodi jedan od
najuspješnijih gaming studija -
Gamechuck. Interes za videoigrama
Andreja Kovačevića seže u razne sfere
pa je tako aktivan na raznim poljima: kao
kolumnist u Rebootu, kao umjetnički
savjetnik za videoigre pri HAVC-u, kao
predavač na raznim programima te svih
drugim prilikama koje grade bolji
ekosustav za domaću proizvodnju
videoigara.
Ljudi se igraju još od pećinskog doba
kad videoigre nisu postojale kao medij.
Kroz igre su se pričale priče, poučavalo
se, koristile su se kao vid socijalizacije i
imale su svrhu i funkciju kojima tema
nije bila zabava. Olimpijske igre savršeno
su ishodište pojma što znači igrati se i
zašto se igramo. A videoigre su naprosto
suvremena izvedenica onog što igre
uopće jesu. Kroz četiri desetljeća
njihovog postojanja videoigre su postale
iznimno popularan oblik masovne
zabave, snažna i uzbudljiva platforma za
inovacije i priljev milijardi dolara za
industriju. One su ekonomski,
obrazovno, kulturno, društveno i
teoretski važne te su u relativno
kratkom razdoblju pronašle i zauzele
svoje mjesto u svakodnevnom životu
gotovo svakog čovjeka. Stereotipe je,
doduše, teško razbiti - gejmerima se i
dalje smatraju isključivo mladi ljudi, a
igrače se doživljava kao asocijalnu
subkulturu koja živi svoj paralelni život
ispred ekrana u mraku. Međutim,
statistika kaže da se oko 60%
čovječanstva igra - većinom su to
mobilne igre, ali u velikoj mjeri i online
igre. Prosječna dob igrača je 40 godina,
bitno više nego što se misli, i vrlo često
se igračima dominantno smatraju
muškarci, ali statistika pokazuje da je u
mobilnim igrama više od 50% žena.
Videoigre su kod nas kroz legislativu
ušle u audiovizualno područje uz bok
filmu i serijama. Hrvatska industrija
videoigara već nekoliko godina u svijetu
bilježi enormne prihode i zapošljava
izniman broj različitih stručnjaka. Čitava
globalna filmska i glazbena industrija ne
dostiže ukupne prihode gaminga, a
pojavom mobilnih igara sve se više ljudi
raznih socioekonomskih i demografskih
profila pridružuju ovom fenomenu.
Koja je pozicija industrije videoigara u
Hrvatskoj na mapi svijeta?
ALEX: Hrvatske igre su svjetski poznate
- od PC hitova poput "SCUM", "Escape
Simulator" i "Talos Principle" do serijala
poput "Serious Sam", "Red Solstice" i
"Starpoint Gemini" - svi oni imaju
milijune igrača. I na mobilnom području
imamo igre poput "Pottery" ili
Nanobitovih "Winked" i "Tabou" koje
imaju milijune igrača svaka. No, one nisu
poznate kao "hrvatske" igre, bar ne na
isti način na koji su, recimo, prepoznate
poljske igre ili kao što je Amanita Design
baš vrlo nedvosmisleno češki studio. Na
tom "brendingu" moramo poraditi
kolektivno kao industrija.
ANDREJ: Slažem se da su pojedinačni
uspjesi itekako značajni, no da se neka
zajednička prepoznatljivost još nije
ostvarila. Vjerujem da je i ona moguća u
budućnosti kroz zajedničke napore kako
domaće scene, tako i kroz gradnju jačeg
ekosustava.
Po čemu je medij videoigara
relevantan, je li on i dalje samo forma
zabave ili je ipak postao nešto više?
ANDREJ: Razumljivo je da ono što ne
poznajemo ili nam nije blisko prvo
stereotipno obilježavamo. Iskustveno
držim da će rijetko koji ljubitelj igara reći
da su one puka zabava. Igre kao medij su
po svojoj starosti još mlade u odnosu na
svoju medijsku braću, no potencijal koji
drže, usudio bih se reći, nadilazi srodne
audiovizualne medije.
ALEX: Videoigre su nekima puka
zabava, kao i film, ali postoje oni koji
smatraju da će jednog dana kao
interaktivni medij predstavljati vrhunac
ljudskog izražavanja, pogotovo zbog
aspekta imerzije u tuđa iskustva.
Također, koncept "totalne umjetnosti"
koja u sebi uključuje i sve ostale grane
umjetnosti, a koju je prvo spominjao
Wagner za teatar, najviše vrijedi za
videoigre koje koriste sve druge aspekte
umjetnosti - od audiovizualnih
umjetnosti i jezika filma, stripa,
animacije i slično pa sve do, primjerice,
kiparstva, za 3D modeliranje.
Kako ste vas dvojica završili u tom
svemiru videoigara?
ALEX: Sjećam se kako sam svoje verzije
"Super Mario" levela slagao kao klinac
koristeći lego i domino kocke. Imao sam
Gameboy konzolu otkad znam za sebe, a
prve videoigre sam počeo raditi čim sam
dobio svoje prvo računalo. Prvi pokušaji
izrade komercijalne igre morali su čekati
da nađem tim ljudi koji imaju znanja koja
meni nedostaju, ali čim sam
profesionalnije zagazio u te vode, shvatio
sam da bih puno radije radio svoje igre
na svoj način nego obratno, i tako je pala
odluka da s kolegom otvorim studio.
Nakon nekoliko godina sada nas već ima
17-ak i svatko pomalo doprinosi u
kreativnom dijelu. Zanimljivo je i pomalo
duhovito da je, što vrijeme više prolazi,
moj kreativni doprinos sve manji, a sve
više se bavim administracijom te rastuće
tvrtke.
ANDREJ: Nakon prve "karijere" u
televizijskom poslu sam trebao
promjenu. Kako u to vrijeme još nisam
imao mnogo ozbiljnijih obveza u životu,
usudio sam se riskirati tako da krenem u
nešto što me oduvijek privlačilo - u
videoigre. Otada je prošlo 10 godina te
još pronalazim motiva i uzbuđenja u
tome.
Je li izrada igara bliža izradi glazbenih
albuma ili filma? Jesu li proizvođači
igara više kao rock zvijezde ili kao
filmske zvijezde?
ANDREJ: Glazba i film često imaju
potrebu da sudionici kreiraju u isto
vrijeme kako bi postigli rezultat, dok
videoigre imaju tu prednost da mogu
nastajati fragmentirano i dislocirano.
Proizvođači igara su kao dizajneri ili
kompozitori gdje je u prvom planu djelo,
a ne autor.
ALEX: Produkcijski, igre su mnogo lakše
nego filmovi. Kolega filmaš mi je neki dan
pričao o njihovim problemima na
snimanju - od mačke koja je ključna za
207