Gloria Glam 88
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
- Nemam neki stav o plastičnim operacijama, filerima...<br />
Svatko je vlasnik svoga tijela i neka radi što ga je volja. Ako mu<br />
to daje neko samopouzdanje ili korigira neki estetski<br />
nedostatak, onda je to u redu. Više volim prirodnu ljepotu, one<br />
male nesavršenosti koje čovjeka čine posebnim. Sve je danas<br />
postalo trend i užasava me kada vidim da i mlade djevojke<br />
posežu za estetskim zahvatima jer se danas "nosi" određeni<br />
tip nosa, jer usne moraju biti pune, jer ne smiješ imati bore<br />
smijalice. Od malih nogu treba učiti djecu da ljepota dolazi<br />
iznutra, a ona površinska je prolazna i kada ona nestane,<br />
ostaje duša.<br />
Teror fizičke ljepote. Što nekog čini lijepim po tvojoj<br />
osobnoj hijerarhiji?<br />
- Lijepim ljudima se možda prije otvaraju vrata, ali da bi<br />
ostao i zadržao pažnju na sebi, treba ti više od ljepote i fizičkog<br />
izgleda. Koliko ljepota može biti prednost, toliko nas je povijest<br />
naučila da može biti i prokletstvo. Pobornik sam zdravog<br />
pristupa životu, fizičkoj aktivnosti i kvalitetnoj prehrani. Tijelo<br />
je naš hram i prema njemu se moramo odnositi s poštovanjem.<br />
Ne kaže se uzalud da si ono što jedeš. U svemu treba imati<br />
mjeru, glavni cilj svakome bi moralo biti zadovoljstvo samim<br />
sobom, jer tada zračiš dobrom energijom koju onda svi i<br />
primjećuju.<br />
Virtualna manija?<br />
- Društvo je evoluiralo, sve nam je na dlanu. Koliko nam<br />
olakšava život toliko s druge strane snažno utječe na njega.<br />
Mijenjaju se vrijednosti. Teško je naći mjeru kad ti je nešto tako<br />
lako dostupno. U jednu ruku društvene mreže nas povezuju, a<br />
u drugu otuđuju. Povezani smo s cijelim svijetom više nego<br />
ikad dok sjedimo sami na kauču i skrolamo. Mreže su korisne<br />
ako se znaš njima služiti, na kraju i sam ih koristim, ali<br />
isključivo za potrebe posla. Ima predivnih profila, poučnih,<br />
prekrasnih fotografija, priča, ali isto tako i profila koji stvaraju<br />
lažnu sliku savršenog života. Mladima ne treba braniti<br />
društvene mreže, nego ih educirati i razgovarati o njima,<br />
pokazati im da postoji život i izvan Instagram storyja i feedova.<br />
Naša stvarnost se može opisati i riječima da smo tužna<br />
generacija sa sretnim fotkama na društvenim mrežama.<br />
Ispričaj nam priču o sebi, Visu i kuhanju?<br />
- Kuham od malih nogu. Moja majka Tamara je izvrsna<br />
kuharica i tu je ljubav prenijela i na mene. Kad sam u kuhinji,<br />
ništa drugo ne postoji. Moji kolege u Fabrici znaju reći: "Ti se<br />
cijeli uneseš kad kuhaš, doslovno ti je glava u teći". I to je istina.<br />
Kad nešto radim, nikad to ne radim polovično pa je tako i s<br />
jelom - ne odustajem dok ne bude kako sam zamislio.<br />
Još kao dječak, sjećam se jednog ljeta kada smo ljetovali u<br />
Komiži, rekao sam s današnjeg gledišta proročansku rečenicu:<br />
"Ovo je moj otok". I tako bi. 2011. sam nastupao na Komiškoj<br />
fešti i otada se stalno vraćam na Vis. Bez nekog velikog plana i<br />
očekivanja s još dvoje prijatelja ušao sam u avanturu zvanu<br />
Fabrika. Nismo imali novca ni za kakva ulaganja, ali smo imali<br />
luđačku volju, želju i nešto sreće. Gradili smo priču od početka<br />
kako smo najbolje znali. Moja sestra nam je dala ruke u<br />
uređivanju interijera, sklepali smo ga po sistemu daj šta daš,<br />
sami izrađivali namještaj od paleta, skupljali stari namještaj od<br />
mještana s otoka. I tako već deset godina furamo svoj film i,<br />
ono najvažnije, gosti su zadovoljni i vraćaju nam se. Prošle<br />
godine uzeli smo i susjedni lokal, predivnu kavanu Hum koja je<br />
povijesni biser grada Komiže. Pretvorili smo je u odličnu<br />
pizzeriju, jedino mjesto na otoku gdje se može pojesti prava<br />
pizza napoletana. A Vis kao otok priča je za sebe, za mene<br />
najčarobnije mjesto na svijetu, nakon Splita i Zagreba moj<br />
dom.<br />
Povijest tebe i kazališta. Što ti ono predstavlja u životu i<br />
zašto si mu stalno u blizini?<br />
- U kazalište me uvela Senka Bulić, s kojom trenutno radim<br />
već na trećoj predstavi. Naši počeci sežu još u 2010. kada me<br />
kao iz vedra neba pozvala da glumim Aladina u istoimenoj<br />
predstavi. Naravno da sam u sekundi odgovorio: "Hoću".<br />
Došao sam na čitaće probe i kad sam ugledao s kim sjedim za<br />
stolom, trebala mi je čaša vode sa šećerom. Redom Ana Karić,<br />
Špiro Guberina, Ana Vilenica - pitao sam se što ja radim tu. I k<br />
tome, tekst Enesa Kiševića. Blokirao sam se od straha, treme,<br />
nesigurnosti, ali sam sâm sebi rekao: "Sad si tu i nema nazad,<br />
dobio si šansu i iskoristi je". Kad smo krenuli s čitaćim<br />
probama, predivna Ana Karić me uzela pod svoje. Dolazio sam<br />
k njoj, u njen stan u Malom Vatikanu u Martićevoj ulici. Jasno<br />
se sjećam ogromnog gospodskog stana, čak i miris mogu<br />
prizvati. Skuhala bi nam tursku kavu, malo bi ćakulali i počeli<br />
raditi na tekstu. Nije htjela da joj persiram i od prvog dana smo<br />
prešli na ti. Tek sam kasnije shvatio kakvu sam privilegiju<br />
imao. Sve je počelo sjedati na svoje mjesto. Na dan premijere<br />
noge su mi se odsjekle od straha, gluma ipak nije bila moj<br />
teren. Pitao sam je: "Ana, jel' tebi trema prije predstave", jer mi<br />
je ostavljala dojam smirene i ležerne osobe pred izlazak na<br />
pozornicu. A ona meni: "Luka moj, imam toliku tremu da svaki<br />
put kad treba izaći na scenu, poželim da me nema". U tom<br />
trenutku sam odahnuo jer ako velika Ana Karić ima tremu,<br />
mogu je imati i ja. Premijera je prošla fantastično, kao i sve<br />
daljnje izvedbe. Nakon Aladina nakratko sam uletio u mjuzikl<br />
"Mamma Mia" glumeći Skya u kazalištu Komedija. Posljednji<br />
angažman bila je predstava u režiji Senke Bulić za njezino<br />
kazalište Hotel Bulić u monodrami "Kako je Potjeh tražio<br />
istinu". Bio je to za mene veliki izazov jer se radilo o monodrami<br />
u kojoj sam istovremeno glumio više likova s raznim glasovnim<br />
intervencijama i različitim karakterima. Bilo je vrlo iscrpljujuće,<br />
ali u isto vrijeme i oslobađajuće.<br />
Trenutno Senka i ja pripremamo predstavu po<br />
fenomenalnoj postmodernoj drami Heinera Müllera<br />
"Hamletmašina". Riječ je o još jednoj monodrami s vrlo<br />
specifičnim, nekonvencionalnom i šokantnim tekstom. Nadam<br />
se da ćemo je uspjeti pripremiti do kraja godine.<br />
Ovo bi svi pitali na početku, ali mi ćemo time zaokružiti<br />
priču. Iza nas je dvadeset godina tvojeg rada. Koji nas<br />
rituali očekuju i kako ćemo slaviti tvoje postojanje?<br />
- Krajem rujna pod imenom "Ludilo brale" objavljen je moj<br />
šesti studijski album. Njegov izlazak ujedno se poklopio s<br />
mojih dvadeset godina rada pa je sve to bio povod i za moj<br />
veliki koncert pred zagrebačkom publikom u Tvornici kulture<br />
koji je najavljen za 28. listopada. Glazbu autorski potpisuje<br />
Branimir Mihaljević, dok je za tekst bio zadužen njegov otac<br />
Mario Mihaljević. Album smo radili bez nekih rokova i pritisaka<br />
gotovo četiri godine i od osam pjesama sedam ih je kroz formu<br />
singla publika imala već prilike upoznati. Ovo je nekako<br />
najmediteranskiji zvuk koji sam do sada snimio. Riječ je o<br />
albumu koji govori o mom gradu, mentalitetu koji ga krasi, o<br />
životu, prolaznosti, ljubavi, emocijama.<br />
73
Change language